Kako je u posljednje vrijeme došlo do cijelog niza jasnih antiislamskih stavova i čak odluka koje imaju značenje državnih zakona, a u sebi nose diskriminatorske mjere prema islamu i njegovim najbitnijim institucijama, ova problematika ušla je u javnost s nizom izjava na javnim manifestacijama i komentarima, naravno, kako je to kod nas uobičajeno, bez ozbiljne studije ili barem bez ozbiljnog razlikovanja u osnovnoj terminologiji koja se odnosi na taj problem.
Pojavio se termin islamofobija, što u stvari znači strah od islama i što vjerovatno i jeste određeno stanje duhova na Zapadu, a o čemu bi trebalo posebno pisati i objasniti razloge takvog stanja. To nije adekvatan termin da bi se opisalo ono što u mnogim zapadnim zemljama dolazi do izražaja kao stav prema islamu i muslimanima.
Ako u jednoj zemlji putem referenduma dođe do donošenja odluke koja ima snagu zakona i obavezno se mora primjenjivati na cijeloj njenoj teritoriji da u toj zemlji niko ne može graditi islamske bogomolje, onda se tu ne radi o islamofobiji nego o antiislamskom stavu i ponašanju par excellence.
Time se ne izražava strah od određenih aspekata islamskog ponašanja, što bi moglo da bude eventualni razlog fobije, nego se izražava negativan odnos prema samom islamu, budući da se onemogućava gradnja institucija koje su ključne za islam kao vjeru i kroz koje i preko kojih islam u stvari živi.
Ovo je važno imati na umu, s obzirom na činjenicu da su se u našoj javnosti, a i u svijetu, pored prvobitne i deklarativne osude ovog zakona koji spada u red nirnberških zakona, koje su kvalificirali jevrejstvo kao po Njemačku i zapadni svijet opasnu vjeru, a jevreje kao ljude nepodobne da žive u evropskim društvima, odmah pojavili i advokati islamofobije koji razvijaju izvjesne, veoma opasne teze. Takve advokatske istupe mogli smo čuti na sesiji "Kruga 99", tog inače poznatog servisa funkcionera evropske zajednice i međunarodnih političara trećeg reda, koji se za tumačenje svoje politike služe tom institucijom, nego i na stranicama sarajevskog "Oslobođenja", na kojima izvjesni "poznati" stručnjak za demokratiju i slične trice i kučine, koji inače gostuje i kod nas na različitim fakultetima, pokušava umanjiti efekt spontanog i sasvim opravdanog revolta protiv ove mjere.
Naime, na obje ove adrese mogli smo čuti kao opravdanje da se ne treba plašiti ove mjere zbog toga što je za nju glasalo 43% Švicaraca, naravno, pri tome se izbjegava reći da je od 57% ukupnog broja koji su izašli na glasanje 43% glasalo za zabranu gradnje džamija, što u svakoj najobičnijoj algebri znači da odnos dva naprema jedan potencijalnih glasova jeste, u stvari za ovakvu mjeru, a mi ne možemo ulaziti u spekulaciju zbog čega neki ljudi nisu izlazili na referendum.
Drugi argument koji je tom prilikom izložen je da u švicarskoj javnosti postoji strah od postojanja Al Kaide. Moguće je da švicarska, kao i muslimanska javnost, u velikoj mjeri smatraju da je Al Kaida jedna nesretna i opasna pojava i da zbog toga osjećaju nelagodu. Razloga za strah u slučaju Švicarske nema, jer je i sam govornik na sesiji "Kruga 99", švicarski ambasador u BiH, priznao da se nikada do sada nije dogodio ni jedan jedini slučaj da bi bilo koji musliman ili muslimanska grupa izvršila bilo kakav akt koji bi bio teroristički, čak priznaje da nije bilo nikakvog sukoba sa zakonom i vlastima Švicarske, mada te iste vlasti prema muslimanima, kojih ima 400.000 u Švicarskoj, primjenjuju izrazito segregacijsku mjeru, da ukoliko žele da dobiju švicarsko državljanstvo, moraju da prihvate da ne samo priznaju Ustav, zakone i političke odnose koji vladaju u Švicarskoj nego istovremeno moraju da daju izjavu kako prihvataju moralna načela i običaje i švicarsku kulturu, što je protivno načelu Povelje o ljudskim pravima, koja priznaje pravo svakoj nacionalnoj, etničkoj, vjerskog ili kulturnoj grupi prakticiranje vlastitih običaja, kulturne tradicije i moralnih načela.
Šta bi ostalo od univerzalizma ljudskog morala, kulture i svjetskih religija, pogotovo kad se radi o tri religije koje imaju iste korijene tzv. abrahamske korijene, kao što su jevrejstvo, kršćanstvo i islam, koje povezuje zajedničko poštovanje starozavjetnih spisa božjih poslanika ili proroka i načela spasenja putem činjenja dobrih djela i božje milosti odnosno žrtve sina božjeg za spas čovječanstva.
Naravno, slične ideje koje izlaže i "poznati" profesor u "Oslobođenju" imaju cilj, kako je tamo rečeno, da amortizuju efekt ovog odista nekulturnog, nehumanog, segregacijskog, antievropskog i antiljudskog akta. Naime, u osnovi se radi o ponašanju da sve što se čini prema muslimanima, pa čak i onda kada je to jasno vidljivo da se radi o antiislamskom i antimuslimanskom ponašanju, treba umiriti, kako je to rekao predsjedavajući "Kruga 99" u svojoj izjavi za javnost, mada cjelokupna historija čovječanstva, a pogotovo historija segregacije i progona određenih vjerskih, nacionalnih i kulturnih grupa govori o tome da se iz malih i naizgled nevinih događaja kojima, eto, ne bi trebalo pridavati veliku pažnju, razvijaju stvari od dalekosežnog negativnog, a često i katastrofičnog značenja, ne samo za grupu protiv koje je uperena određena mjera, nego i za cjelokupno čovječanstvo. Islam je danas meta koja se pogađa iz različitih uglova i različitim oružjem. U jednom slučaju on se načelno isključuje iz konstitucije buduće Evrope, jer ako bi Evropu, kao što to želi Sveti otac papa, gradili na kršćanskim principima, tada se ne radi ni o čemu drugom nego na prikriveni način izražavanju stava o tome da muslimanima i Jevrejima u Evropi nema mjesta, kako je to prije 1.000 godina bilo formulisano, a iz čega je nastao pogrom muslimana i Jevreja u Portugalu, Španiji, Siciliji i drugim mjestima.
Sa druge strane, pojam Evrope nije nimalo homogen i stabilan da bi se o njemu moglo govoriti izvan geografskih definicija, kao nečemu stabilnom i definitivnom.
Zar nije Hitler stvarao novu Evropu na taj način da je istrebljivao narode, zar nije Meternih na Bečkom kongresu stvarao jednu novu Evropu, koja je bila suprotna onoj Evropi koju je Napoleon stvarao pomoću svog Code Civila. Zar isto tako Evropu nije stvarao Karlo Veliki u Aachenu, kad je definirao ciljeve da Evropa mora postati ekskluzivni teritorij za kršćanstvo i da u njoj nijedna druga vjera ne može postojati, ali to nije osnovna Evropa, jer prva Evropa je nastala u Rimu, onda kada se centar svijeta iz Atene i Aleksandrije, odnosno Persepolisa preselio u Rim i kada je nastalo jedno svjetsko carstvo koje je bilo multireligijsko i multietničko.
Pax Romana je pružao mogućnost da pod okriljem Rimskog carstva narodi različitih vjera, kultura i običaja žive kao sastavni dio velikog svijeta rimske Evrope.
Dakle, Evropa tek treba da bude definirana i pravo da učestvuju u njenoj definiciji imaju svi geografski Evropljani i nikakvi politički kriteriji koji bi bili ekskluzivni i isključivali određene kategorije ljudi, bilo na osnovu nacije ili vjere, kao što je slučaj s Turskom, BiH i Albanijom, ne mogu biti isključeni iz tog prava. Evropa je njihova koliko god bila i Evropa Francuza, Nijemaca i drugih.