Ono što se posljednjih dana događa u nekada najjačoj stranci RS, a što zaokuplja (pre)veliku pažnju javnosti, može se posmatrati kao prirodan put kojim je SDS krenula još 1996. godine, od kada je prate stalna previranja.
Pokušaj stvarne demokratizacije te stranke i uslovno rečeno njenog `popravljanja` prva je pokušala Biljana Plavšić 1997. godine. Nemoćna da to učini unutar SDS-a njen pokušaj ostao je na osnivanju vlastite stranke, ali to nije dalo rezultat unutar same strukture i suštine SDS-a.
Ostatak kadrova SDS-a starih svjetonadzora okupljen oko Dragana Kalinića tada se od epskog okrenuo tehno-menadžerskom principu upravljanja strankom, što je rezultovalo promjenama u spoljnoj manifestaciji politike SDS-a, ali i unutrašnjoj ogranizaciji, i dovelo do njenog političkog oporavka i vraćanja na vlast 2000. godine.
I smjena 59 visokopozicioniranih funkcionera SDS-a, koju je izvršio Pedi Ešdaun, nije dovela ovu stranku do istinske demokratizacije. Naprotiv, vlast unutar nje ponovo se skoncentrisala u rukama sličnog, samo njenog drugog mafijaško-kriminalnog krila.
Novo rukovodstvo SDS-a zbog međunarodne zajednice bilo je prinuđeno da obuče reformski plašt, ali je suština njihovog djelovanja ostala ista - SDS je i dalje hranila i čuvala organizovani kriminal u samom tkivu RS. Izvjesno je da je predsjednik SDS-a u ostavci Dragan Čavić zbog kooperativnosti koju je manifestovao odgovarao pragmatičnom pristupu međunarodnih predstavnika, ali je isto tako istina da on nije poveo SDS putem njene istinske demokratizacije, ni u suštini, ali ni u retorici.
Naprotiv, on je diktatorskim i otuđenim metodima vladao strankom ne dozvoljavajući njen normalan horizontalan i vertikalan razvoj. Njegova politička podvojenost i jedinstvo funkcija (predsjednička i stranačka) dovela ga je do gubitka obje političke bitke - biračko tijelo ga je kaznilo pobjedom Milana Jelića, a stranka ga kažnjava na svoj način, zahtjevima za odlazak s njenog čela.
Komparacija koja govori o tome da je Čavić dobio 60.000 glasova više od SDS ne stoji jer se Čavić na izborima nije borio protiv SDS-a. Jedina moguća komparacija izbornog rezultata je ona koja kaže da je kandidat SDS-a Dragan Čavić predsjedničke izbore od kandidata SNSD-a Milana Jelića izgubio za 107.981 glas, a da je lider SDS-a Dragan Čavić od lidera SNSD-a Milorada Dodika izbore izgubio za 141.216 glasova. Upravo ta činjenica rezultovala je Čavićevim odlaskom iz Kabineta predsjednika RS i zahtjevima unutar SDS-a za njegovu smjenu, ostavku ili odlazak.
Uprkos slabom izbornom rezultatu SDS u ovom trenutku ima 17 poslanika u Skupštini RS, tridesetak načelnika opština i jaku strukturu unutar institucija sistema i zato je s pozicije cijelog društva veoma važno da li će ta stranka uspjeti da se oslobodi dva krupna negativna nasljeđa koja za sobom vuče.
Prvo krupno negativno nasljeđe koje je prati je ono ratno, manifestovano kroz ljude koji su činili okosnicu SDS-a u tim godinama, a ono drugo je činjenica da nikada do danas nije prestala da bude politički kišobran za kriminalno-mafijaške strukture.
Dakle, da bi preživjela politički brodolom SDS će morati da se oslobodi i Kalinića i Čavića i svega onoga što je njihova politika unutar stranke i izvan nje manifestovala. Ako žele dobro sebi i narodu, vođenje stranke moraće da prepuste nekompromitovanim, mladim kadrovima okupljenim oko desne, narodnjačke političke ideje, ali oslobođenim ratne ideologije i kriminalne organizacije.
Ali, ne brine mene to da li će SDS uspjeti da se spasi, nego jedna druga suštinska stvar, a to je činjenica da dobro uhljebljena kompromitovana ratna struktura SDS-a, ali i netaknuta nova-stara mafijaška struktura unutar ove stranke nisu garancija za prosperitet bilo koga u ovoj zemlji. Razloga za strah je, naravno, mnogo jer sve dok ne dođe do potpunog uništavanja mafije i organizovanog kriminala njihovi nosioci će ubijati i urušavati pojedince i strukturu cijelog društva. Upravo zbog toga problem SDS-a nije samo njegova unutrašnja stvar.