Svakodnevno i svakonoćno izložen sam pranju svog mozga. Kako da izbjegnem čitanje novina i gledanje televizije, nisam valjda divlji čovjek koji nema potrebu za medijima? A tu, na malim ekranima, u novinskim izvještajima fino su moj mozak uzeli u svoje ruke, pa ga deterdžentom ispiraju.
Ma koliko se tome odupirao, uhvatim sebe kako mi je mozak nacionalno čist, u njemu su zalijepljene samo nacionalističke etikete. Pa kad ja, koji se odupirem nacionalnom naboju, prihvatam da zbilju oko sebe samo bojim nacionalnim bojama, kako će tek onaj čovjek, kojemu je lijepo nacionalnim deterdžentom isprano mišljenje, išta drugo imati na umu osim svoje pripadnosti svom nacionalnom toru?
Skoro svaku veče na našim vrlim televizijskim programima organizuju se debatni kružoci, u kojima učestvuju vladini i nevladini ljudi, koji raspravljaju o našoj teškoj i zapetljanoj političkoj situaciji. I onda se samo vrte oko tog kamena smutnje, oko nacionalnog problema, kao da u čovjekovom životu nema ništa drugo. Kao da nema hrane koju treba jesti, kao da nema ljubavi koja nas je održala i donijela na svijet, kao da nema naših profesija kojima smo predani, kao da nema bolesti koji nas očekuju, kao da nema zraka koji udišemo. Ima samo nacionalno pitanje.
Ne zamjeram urednicima i voditeljima tih televizijskih emisija, ali kako im nije zamorno iz dana u dan prežvakavati jesu li Hrvati ugroženi, zašto su Srbi nezadovoljni, kako da Bošnjaci dođu do svojih prava? Zar nema nijedne druge teme oko koje valja porazgovarati? Očigledno nema, jer je onaj deterdžent o kojem sam govorio sve oprao, ostalo je da se javnost samo zabavlja nacionalnim pravdama i nepravdama. Tako je uspostavljen sistem, u koji svako sa svoje strane ugrađuje po jednu ciglu. A temelje su zabetonirale nacionalne stranke, pa duškaju na vrhu piramide, zadovoljne što imaju krasan vidik, sa kojeg se mjesta vidi čovjek.
O šestorici koji drže vlast ne treba mnogo govoriti. Ta šestorica, samo onda kada uvide da su svojim tvrdim nacionalnim stavom došli do duvara, spremni su da se nešto dogovore, eda bi zadržali svoje pozicije. No onda dolaze naši mediji, koji prate politička dešavanja, pa vjerno svom publikumu predočavaju sve te nacionalne bajke i basne. Ne govorim ovdje o novinskim navijačima, kojih ima dosta, nego o atmosferi koju stvaraju mediji. Tako dolazimo do toga zašto se običan puk ne buni zbog nedavnih poskupljenja, samo nešto rondaju sebi u bradu, nego zahvaljuje bogu što se njegov nacinalni korpus drži dobro. Poslije političara, i mediji su svojim načinom, svojim deterdžentom oprali mozgove svojih konzumenata. Tako da nema više slobodnog čovjeka, svi smo mi u zarobljenom umu.
Možda na prvom mjestu u dugogodišnjem našem razvoju dolazi obrazovanje. Od malih nogu, od vrtića, uče se ta mala stvorenja da pripadaju jednom jatu, jednom stadu, jednom krdu, a da izvan te granice nema ništa dobro. A kad je taj obrazovni deterdžent temeljan, nema sumnje da će generacije koje stasavaju i koje će dolaziti mnogo duže od naših života, biti uniformno opredijeljene, znati samo kako je njegova nacija uvijek u pravu, najbolja i najpravednija. Drugi su deset kopalja ispod nas. Pa kad se tako nauče, kad im se tako ispere mozak, kako će se ponašati u dodiru s drugima i drugačijima? Ne smijem pretpostaviti za šta se odgajaju naše mlade generacije.
Nedavno je organizovano istraživanje na temu "Čemu učimo našu djecu", a tim povodom je održana i rasprava. Grupa eksperata je donijela katastrofalan zaključak: naša djeca se usmjeravaju ka fašizaciji. Analiziranjem udžbenika za osnovne i srednje škole ti analitičari su pronašli bukadar zaključaka i konstatacija koja idu u prilog mržnji prema drugome. Mada se već duže vrijeme bije bitka da se udžbenici očiste od nesuvislih nacionalističkih stavova i mišljenja, djeca u svojim torbama i dalje nose knjige koje ih upućuju da su svi drugi izvan njihove nacije žitelji drugog reda.
Ako su naša tri naroda u velikom broju prihvatila nacionalizam i početkom rata počela makljanje za svoj narod, šta li će biti s ovima što danas uče o veličini Bošnjaka Srba ili Hrvata? A priča kako smo svi za ulazak u evropske integracije je šuplja obmana, jer u Evropi sa stavom da je moj narod najstariji, najpametniji i uglavnom najbolji nigdje nećemo stići. Gledaće nas zabezeknuto šta to buncamo.