Već smo komentirali izvjesna nastojanja i inicijative koje imaju za cilj da osnaže procese prevazilaženja zategnutih stanja na Balkanu, a prije svega na onom njegovom dijelu gdje je bilo ratnih zbivanja i poratnih zategnutosti i usporenog kretanja ka normalizaciji prilika i pripremama ovog regiona za integraciju u Europsku uniju i NATO.
Tako se kao nosilac jedne inicijative pojavila premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, podržana od skorašnjeg prijatelja premijera Slovenije. Ne želeći reći kako ova inicijativa nije bez smisla i značaja, ona, po našem sudu, nije imala velike perspektive zbog dva razloga. Kosorova se neodmjereno proglasila, odnosno proglasila je Hrvatsku za lidera u procesu približavanja ovih zemalja ka Europskoj uniji, a što je još problematičnije, ona i slovenački premijer su u taj proces uključili i Kosovo kao nezavisnu državu, stavljajući ga u jednak položaj sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, što za Srbiju nije prihvatljivo.
Srbija smatra da je Kosovo još u ustavnopravnom smislu dio Srbije i da tu situaciju i odnos Srbije i Kosova niko unilateralno i bez sporazuma i srpskim ustavom predviđenih mogućnosti nije imao pravo da mijenja. Stoga je ta inicijativa, bez obzira na eventualnu podršku nekih zemalja Zapada, a ni one sve nisu bile suglasne o tome, nije imala izgleda na uspjeh. Novi predsjednik Hrvatske Ivo Josipović pokušao je da spasi nešto što se dalo spasiti iz te inicijative dovedene u pitanje neodmjerenim koracima gospođe Kosor, ali je to nužnim načinom moralo ostati suženo na odnose Srbija - Hrvatska, ali nije moglo vratiti dah inicijativi koja ga je izgubila još na prvom koraku.
S druge strane, nužno je da se osigura harmoničnije i skupno kretanje svih zemalja ove regije ka Europskoj uniji, jer bi ovakvo njihovo kretanje kakvo je ono danas, gdje se javljaju liderske ambicije, proizvelo određene razlike u tom smislu među tim zemljama, te bi sam taj proces postao neka vrsta takmičenja sa diskriminacijom određenih zemalja zbog razloga koji ne mogu biti prihvaćeni. Naime, Europska unija i Sjedinjene Države Amerike nisu ni na koji način, pogotovo Amerika, kvalificirale neke od ovih država kao prihvatljivije za Uniju i Ameriku od onih drugih.
Takva diferencijacija bila bi velika greška. Prvo, što nijedna od tih zemalja nije u postkomunističkom vremenu postigla takav razvoj da bi se sasvim oslobodila nasljeđa nedavne prošlosti i da bi se mogla smatrati toliko uznapredovalom u demokratskom razvoju i svojoj aktivnosti u regiji, da bi stekla bitniju prednost, a pogotovo da bi bila lider cijelog tog procesa. Taj bi proces bio kompromitiran ako bi došlo do naknadne diferencijacije u tim odnosima jer bi se ona ista diferencijacija, koju su neke zapadne zemlje vršile još u toku rata među nama, sada ponavljala, a to nikako ne bi bilo dobro. To znači da je ovaj proces mnogo bolji i zdraviji ako dolazi iznutra iz rješavanja naslijeđenih problema procesa raspada bivše države i ako odnosi među nama budu tako napredovali da ne bi dolazila u pitanje razlika među nama, niti bi ona podrazumijevala neke hipoteke iz ranijih vremena.
U taj proces se, na osnovu činjenice da je i ona zemlja koja ide ka europskoj integraciji, ali i zemlja koja nema neposrednog interesa u pitanjima koja su opterećivala naše odnose, a istovremeno da ima značajne razloge da cijeli region uznapreduje u procesu smirenja, rješavanja pitanja prošlosti i putu ka Europi, uključila Turska. Turska je u to ušla odmjereno. Ona je od vremena Ataturka i sporazuma sa kraljem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandrom Karađorđevićem imala dobre odnose sa prvom, a zatim, nakon pakta Tito - Bayar, i sa drugom Jugoslavijom, a nastavila je da održava dobre odnose i sa nasljednim državama, nakon što je bez njene ikakve uloge došlo do raspada Jugoslavije. To i činjenica da je i sama opredijeljena europski, a da ima historijske tragove na ovom prostoru, daje joj legitimaciju da se javi kao promotor procesa pomirenja i razvoja dobrih odnosa, posebno među Bošnjacima i Srbima. Ona nema nikakvih drugih ambicija nego da podrži taj proces, koji je nesumnjivo nužan i predstavlja bitni dio procesa smirivanja i jačanja saradnje na ovim prostorima. Turska je danas moderna, velika i bogata zemlja.
Ona je strateški veoma bitna za cijeli zapadni svijet i za nas. Stoga je njena ovakva uloga dobro došla i to je dobro i pametno ocijenio i predsjednik Tadić. Ono što čudi posmatrača i analitičara je odnos prema toj inicijativi u Republici Srpskoj. Taj odnos je opterećen nerazumijevanjem i antiturcizmom, koji ne može imati nikakve druge uzroke nego antiislamizam, a to nije nikako dobro ni za Bosnu i Hercegovinu, a ni za Republiku Srpsku. Samo ljudi koji zatvaraju oči pred realnostima mogu tako da se ponašaju, pa čak i da govore o stvarima koje nikako ne bi trebalo pominjati. Jer kud bi nas odvelo ako bismo svi govorili o tome ko je koga istrebljivao i šta bi nam osim naknadnih mržnji to donijelo? Jer nema naroda čistih ruku i to samo zagađuje atmosferu i odnose. Ne moraju Srbi dijeliti islamofobiju sa nekim zapadnim zemljama jer je to neproduktivno i štetiće samim tim zemljama. Znamo iz historije da je svaka fobija u stvari bolest i da ima posljedice za onog ko je nosi, a ne onog na koga se projicira. Povratni utjecaj takvog odnosa bi bio težak za sve nas, a posebno za onog ko politiku temelji na takvim stavovima.