Istočna Hercegovina je od Porfirogenetovog spominjanja Bosne u 10. stoljeću do danas neprestano bila naseljena ljudima koji su pripadali različitim vjerovanjima. U našem razdoblju to su bili uglavnom pravoslavci, muslimani i katolici. Međutim, danas u njoj predominantno žive pravoslavci. Tu više u značajnijem broju nema katoličkog i muslimanskog stanovništva, te je pitanje da li će ga i pod kojim uvjetima u budućnosti biti.
Stoga slavu ovogodišnjeg Vaskrsa pravoslavci tog područja ne dijele s drugima i reklo bi se da zato nisu nimalo tužni. Ipak, u činjenici da zadnje stoljeće na tom prostoru Bosne i Hercegovine svjedočimo skori nestanak nepravoslavaca niko ne treba osjećati trijumfalizam, računajući tu i seoske četničke lole koje po naravi svoje pameti kratkovidno i lokalno doživljavaju svijet, budući da su im subraća pravoslavci na nekim drugim područjima ostali u manjini.
I pored značajnih političkih i materijalnih napora koje podržavaoci bosanskog integralizma, bosanskog tradicionalnog obrasca življenja ili jednostavnije rečeno tolerantniji i mudriji ljudi među nama posljednjih godina ulažu u obnovu pravoslavnih hramova u dolini Neretve (manastir Žitomislić i Vladičin dvor u Mostaru), i pored, dakle, tih ohrabrujućih priča o obnovi svakodnevno se kroz medije susrećemo s vijestima o različitim oblicima nasrtaja na bošnjačke povratnike i njihova prava u istočnom dijelu Republike Srpske, a posebno u Hercegovini.
Fazlagića Kula je najnoviji primjer. Ko su ljudi koji smatraju da treba poduzeti organiziranu hajku da se uznemiravaju i obespravljuju šačice nezaštićenih bošnjačkih starica i staraca na tom prostoru? To nije jasno predočeno javnosti, ali je potpuno jasno da takve radnje nisu ni časne, niti junačke. Srpsku nacionalnu svijest, tradiciju i raskošnu kulturu ne mislim da je dično danas, 10 i više godina poslije rata, podgrijavati i dokazivati ćuškanjem i zaplašivanjem bošnjačkih povratnika po hercegovačkim selima, te je stoga ispraznost baviti se analizom takve tzv. politike. Govorit ću o bivšim komšijama pravoslavcima tog kraja, Bošnjacima muslimanima istočne Hercegovine, bez obzira koliko to bilo mučno i bolno, iz različitih razloga, i jednima i drugima.
Nigdje bošnjačka stradanja u 20. stoljeću nisu tako vidljiva kao u istočnoj Hercegovini, području općina Trebinje, Ljubinje, Nevesinje, Bileća i Gacko. Prvi i Drugi svjetski rat, te ovaj posljednji u raspadu Jugoslavije, bili su pogubni za bošnjačku populaciju navedenih općina. Ona je iz svakog rata izlazila brojčano manja, nezaštićenija, osamljenija i za migraciju spremnija. Brojke o tome najbolje svjedoče. Poslije Drugog svjetskog rata statistički gubici bošnjačkog stanovništva, prema popisu iz 1948. godine, bili su od 50 do 80%. Trebinje je izgubilo 50% muslimanskog stanovništva. Na popisu iz 1931. godine bilo je 5.539 muslimana, a 1948. godine 2.805. Gacko je 1931. godine imalo 5.724 muslimana, a 1948. 2.980, što je gubitak od 50%. Bileća je imala manjak za 60% jer je 1931. godine bilo 3.702 muslimana, a 1948. svega 1.785. Najgore je prošlo Ljubinje s gubitkom od skoro 80% muslimanskog stanovništva, budući da je 1931. bilo 2.015 muslimana, a 1948. svega 375. Nevesinje je bilo bez većih varijacija u ova dva popisa. Bošnjački ratni prognanici, muhadžiri, nisu se u Hercegovinu vraćali nego su zaposjeli nova i za njih sigurnija te etnički homogenija bošnjačka područja. I pored toga komunistička vlast je sebi svojstvenim metodama i politikom bratstva i jedinstva učinila velike napore na revitalizaciji Bošnjaka istočne Hercegovine, pa su oni u popisu iz 1991. godine činili dobru trećinu u ukupnom stanovništvu pomenutih općina.
U trebinjskoj općini je po zadnjem popisu živjelo Muslimana 5.571, u gatačkoj 3.858, nevesinjskoj 3.369, ljubinjskoj 332 i bilećkoj 1.947. Nakon posljednjeg rata egzaktnih podataka o broju Bošnjaka u ovim općinama još nema, budući da su različita dvojenja i nacionalna kalkuliranja o popisu stanovništva. Bio on danas ili sutra, bošnjačko prisustvo ili neprisustvo u istočnoj Hercegovini se ni na koji način ne može nacionalno instrumentalizirati iz jednostavnog razloga: tu Bošnjaka skoro da i nema. Ako među stalnim povratnicima računamo samo ona lica koja u mjestu povratka i trajno borave, spavaju, onda možemo reći da je takvih u Trebinju par stotina, u Gacku ispod stotinak, u Bileći i Ljubinju samo po nekoliko porodica, da brojeve i ne spominjemo, te u Nevesinju nekoliko stotina. Sveukupno hiljadu duša. Da li je možda više ili manje pravoslavaca u ovom trenutku u dolini Neretve od Salakovca do Prebilovaca pitaju se samo oni, a takvih je nažalost na svim stranama još podosta, koji bez obzira na sva zaogrtanja vjerom ne priznaju svetost i nepovredivost ljudske duše, kojima je ubojstvo čovjeka blisko...
Sve dok se politika svodi na paritet u zlu, stanovnici istočne Hercegovine bit će poligon najrazličitijih konfesionalno-nacionalnih manipulacija koje Božju riječ svode na ispraznost, a Njegove hramove na puste znakove nekadašnjeg bitisanja čovjekom.