Teško se može naći takva budala kao što je Nikola Samardžić. Taj navodni istoričar iz Beograda, poznat po tome što mu je otac bio veliki srpski istoričar, inače glavni ideolog LSD-a, pardon LDP-a Čede Jovanovića, u stanju je da vam svojim glupostima pokvari zimski odmor.
Zamislite situaciju da odmarate u prelijepom hotelu "Vučko" na još ljepšoj Jahorini, pijete jutarnji čaj i čitate novine. I onda u sarajevskom nedjeljniku naletite na tekst u kojem Samardžić junior, tragajući valjda još za vlastitim intelektualnim i naučnim identitetom, napiše da je "Republika Srpska ne samo tvorevina ratnih zločina i etničkog čišćenja, nego i izraz političke ideje koja nastoji da poništi ukupnu srpsku istoriju, kulturu i politiku u BiH, i u prošlosti i u budućnosti". Samardžić zaključi da su "vlade RS i Kosova posljednje evropske rasističke vlade čija je jedina ideologija šovinistička samodovoljnost".
Strašno! Stvarno je teško shvatiti šta je potaklo tog srpskog nacionalistu početkom devedesetih, čiji tekstovi iz tog vremena služe kao primjer netolerantne i nacionalističke ideologije, da doživi takvu katarzu i da bukvalno preko noći postane ne čista suprotnost onog što je do tada predstavljao, već promotor politike koja pokušava da račun za istorijske greške srpskog rukovodstva ispostavi narodu, tvrdeći da su Srbi kolektivno zločinci, šovinisti, a RS primjer netolerantnog društva u civilizovanoj Evropi.
Samardžić kao istoričar, danas kao i prije dvadeset godina, ne dozvoljava da činjenice budu temelj njegovog naučnog saznanja i da na osnovu njih dolazi do zaključaka. Ne, on ih svjesno iskrivljuje kako bi ih ubacio u svoj politički kalup. Kao istoričar trebalo bi da zna da su države, regije ili bilo koje druge administrativne jedinice kroz istoriju nastajale i nestajale u spletu tada datih političkih i ekonomskih okolnosti. Tako je i sa Republikom Srpskom, koja je prošle sedmice obilježila sedamnaest godina postojanja. Ona nije produkt rata u Bosni i Hercegovini. Ona je nastala tri mjeseca prije početka rata, kao politička volja srpskog naroda u BiH, izražena tada kroz poslanike koji su napustili Skupštinu i legitimno formirali Skupštinu RS. To je istorijska činjenica. Kao što je i činjenica da je njen legitimitet priznat Dejtonskim sporazumom.
Tačno je da je u Republici Srpskoj počinjen veliki broj ratnih zločina nad pripadnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda. Činjenica je da su te zločine počinili pojedinci iz vojnih i policijskih institucija RS. To nije uradio, kako tvrdi Samardžić, srpski narod u BiH i on ne može biti okrivljen, snositi posljedice zbog zločina pojedinaca, pa bili oni i na najvišim političkim i vojnim funkcijama u RS.
Na principu da nema kolektivne krivice naroda sazidana je današnja Evropa, u koju se zaklinje današnji evropejac Samardžić. I samo na tom principu moguće je zidati sve buduće odnose kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regiji.
Zbog toga nije sporan Samardžićev stav o pojedinačnoj katarzi koju svaki pojedinac treba da doživi kao i on, koja se po vlastitom priznanju manifestovala tako što je pomogao jednom Bošnjaku da napusti Republiku Srpsku, već je sporan stav da bi zbog političkih i istorijskih gluposti Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića trebalo da ispašta srpski narod u BiH, koji bi vremenom nestao s ovih prostora bez ustavno-administrativnog okvira koji je dobio u Republici Srpskoj.