Nacionalni novac (valuta) je jedno od onih dobara koje vjerno oslikava stanje u društvu. U dobrim vremenima u državi ga ima dosta i dugo čuva svoju vrijednost, dok ga u lošim vremenima ili nema dovoljno ili je bezvrijedan. Polazeći od ove konstatacije, a poznajući istoriju novca na ovim prostorima, možemo doći do dosta zanimljivih podataka.
Na primjer, novac nam može pomoći da odgovorimo na pitanje kada nastaju prve samostalne slovenske države na ovim prostorima?
Prvi srpski vladar koji je kovao vlastiti novac bio je Stefan Prvovjenčani, brat svetog Save. Ovo se vjerno podudara sa krunisanjem ovog vladara za kralja, što je titula koju je dobio od vizantijskog cara.
Prvi hrvatski vladar koji je kovao vlastiti novac bio je Herceg Andrija. I jedan i drugi su počeli kovati svoj novac početkom 13. vijeka (u doba pada Vizantije u ruke krstaša) i obojica su svoj novac zvali denarima po uzoru na rimski novac koji je kovan na ovim prostorima mnogo vijekova ranije.
Prvi bosanski vladar koji je kovao vlastiti novac bio je ban Stjepan Drugi Kotromanić, početkom 14. vijeka, što pokazuje nešto kasnije formiranje srednjovjekovne bosanske države u odnosu na susjede. Novac sve trojice je na sebi sadržao s jedne strane lik vladara, a sa druge lik Gospoda Isusa Hrista na prijestolu, što svjedoči da je osnovna vrijednost u sve tri države bila hrišćanska vjera.
Ako još malo pažnje posvetimo dovitljivom banu Stjepanu Drugom i njegovom novcu, vidjećemo i mnogo sličnosti između stanja u tadašnjoj Bosanskoj banovni sa stanjem u ovoj današnjoj državi. Tako je ban kovao relativno malo novca sa vlastitim likom. Više je kovao hibridnog novca, koji je sa jedne strane predstavljao bosanski novac, a sa druge kopiju srpskih dinara ili dubrovačkih perpera. Ovo je činio vrlo smisleno sa ciljem da obezbijedi da njegov novac postane prihvatljiv u cijeloj njegovoj banovini, u kojoj je stanovništvo gravitiralo susjednim državama.
Njegov bratić i nasljednik Tvrtko Prvi Kotromanić je znatno proširio bosansku državu. Šta više, s obzirom na krvno srodstvo sa Nemanjićima te činjenicu da je ratujući zajedno sa knezom Lazarom uspio osvojiti teritoriju na kojoj se nalazio manastir Mileševa, u kojem su tradicionalno krunisani srpski kraljevi, proglasio je sebe za kralja Srbije i Bosne. Ovo u političkom smislu niko nije uzimao pretjerano ozbiljno, ali je u monetarnom smislu ban/kralj Tvrtko Prvi stvarno postao velikan; kovao je četvorostruki zlatnik. To je bio zlatnik četiri puta teži od venecijanskog dukata, što je sebi malo ko tada mogao da priušti i što je odražavalo jačanje njegove države. Na ovom zlatniku je stajalo GLORIA TIBI DEUS SPES NOSTRA (Slava tebi, Gospode, spasioče naš), pa je logično što je kralj Tvrtko poslao svoje trupe na Kosovo da se bore protiv turske invazije. Naravno, Turke nisu uspjeli zaustaviti, ali ni Turci nisu osvojili Balkan odjednom. Ipak, još u prvom naletu uspjeli su unijeti takvu pometnju da su bosanski kraljevi prestali kovati novac za narednih 50 godina. Pred kraj srednjovjekovne bosanske države, u prvoj polovini 15. vijeka, kralj Tvrtko Drugi Tvrtković pokušava monetarnom reformom popraviti stanje u državi.
Srpski kraljevi nisu uspijevali da obezbijede čak ni da poput kraljeva većine evropskih zemalja imaju monopol nad kovanjem novca u zemlji. Tako je u skladu sa srpskom sklonošću da dva Srbina formiraju tri partije skoro sve vrijeme u srednjovjekovnoj Srbiji postojao neki vlastelin koji se oglušivao o kraljevu zabranu da sam kuje novac
Tada je pribjegao oprobanom receptu koji koristimo i mi danas - novčanoj unifikaciji. Naime, u periodu haosa u Bosni je u upotrebi prevladao dubrovački novac koji je smatran vrlo kvalitenim (slično kao što je u toku posljednjeg rata ovdje prevladala njemačka marka kao vrlo kvalitetna valuta). Zbog toga je Tvrtko Drugi, kada je ponovo počeo da kuje vlastiti novac, počeo to da radi po unificiranoj kovničkoj stopi (istoj veličini, težini, čistoći plemenitog metala) sa dubrovačkim novcem. Jedina razlika je bila što je bosanski kralj na svoj novac stavljao svoj grb. Ovo neodoljivo podsjeća na stanje u današnjoj BiH, u kojoj je vrijednost konvertibilne marke unificirana sa bivšom njemačkom markom i to u omjeru 1:1, samo što na njoj stoje domaći simboli!
Za razliku od bosanskih vladara koji su malo kovali vlastiti novac pa malo nisu, svi srpski vladari su do pada Despotovine 1459. kovali vlastiti novac, ali je njegova vrijednost (slično današnjem dinaru) bila vrlo promjenjiva. Tako se loš srpski novac pominje već 1294. godine.
I ne samo to. Srpski kraljevi nisu uspijevali da obezbijede čak ni da poput kraljeva većine evropskih zemalja imaju monopol nad kovanjem novca u zemlji. Tako je u skladu sa srpskom sklonošću da dva Srbina formiraju tri partije skoro sve vrijeme u srednjovjekovnoj Srbiji postojao neki vlastelin koji se oglušivao o kraljevu zabranu da sam kuje novac. Čak i car Dušan, u narodu prozvan Silnim, nije imao snage da zabrani moćnom despotu Jovanu Oliveru da kuje vlastiti novac iako je princip "jedan vladar, jedno pravo i jedna moneta u cijelom kraljevstvu" car Dušan unio u svoj zakon (član 168). U vrijeme rasula srpske države novac su počeli samostalno da kuju čak i neki gradovi, manastiri itd.
(Autor je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)