Sjeća li se iko još koalicije "Zajedno za Srpsku"? Vjerovatno niko, a i oni koji su igrali u tom kolu iz njega su istrčali još prije ponoći 3. oktobra.
E, vidite, to vam je bio onaj politički blok stranaka sačinjenih od SDS-a, PDP-a i jednih radikala, koji je mjesecima prije izbora najavljivao predstavljanje nekakvog sveobuhvatnog ekonomsko-političkog programa u pet tačaka za spas Republike Srpske. I na tom se i završilo. Na najavljivanju.
Mjesec i po dana od izbora ne samo da se raspala "velika koalicija", kako su joj tepali međunarodni predstavnici, već su se bukvalno rasule i dvije od tri stranke koje su je i činile.
Vjerovatno najbolju političku utakmicu u životu odigrao je Mladen Bosić dogovorivši nacionalno prihvatljivu zajedničku platformu sa SNSD-om na nivou zajedničkih organa, koja se djelimično prelila i na zakonodavnu vlast u Republici Srpskoj izborom Snježane Božić za jednog od potpredsjednika Narodne skupštine.
Istina, skupštinski transfer predstavnika opozicije u rukovodstvo jeste dio prakse u razvijenijim demokratskim društvima i ništa sporno ne bi bilo da je sačekao kojih mjesec dana dok se Ustav proceduralno ne prilagodi novim pravilima igre. Ovako ostaje osjećaj nelagode da su predstavnici Hrvata koji imaju garantovanu poziciju potpredsjednika "kolateralna šteta" u dogovoru SNSD-a i SDS-a. Kad se već nije čekalo, a trebalo je, potrebno je maksimalno ubrzati proceduru kojom bi bilo popunjeno i treće potpredsjedničko mjesto u parlamentu.
Sa druge strane, SDS može biti sasvim zadovoljan sadašnjom pozicijom, gdje će u zajedničkim organima BiH podijeliti vlast sa SNSD-om, a na republičkom biti u lagodnoj opoziciji te vrebati prilike da svaku grešku vladajućih uknjiži kao svoju pobjedu.
Podjela vlasti Mladenu Bosiću je dobro došla da smiri i unutarstranačku nervozu kadrova kojima se i sama pomisao na politiku "šuplje priče praznih džepova" činila kao neizdrživa četvorogodišnja noćna mora. Jeste, bilo je i protivnika tom sporazumu koje je veoma kratko predvodio Ognjen Tadić, ali sve je "leglo kako treba" njegovim imenovanjem u Dom naroda BiH.
Bosić je spriječio i moguće rasulo koje je zadesilo njegove predizborne kolege, prvo radikala Milanka Mihajlicu, kojeg je i sekretarica u Banjaluci napustila, a zatim i Ivanićev PDP. Zato mu danas od njih i stižu optužbe da je SDS prevario birače, da ih je čitavo vrijeme vukao za nos šurujući tajno sa SNSD-om, što, naravno, nije tačno.
Istina je da je SDS trebalo da posluži samo kao izborna baza Mladenu Ivaniću, jer je on znao da stranačka infrastruktura njegovg PDP-a nema nikakve šanse da ga izgura do fotelje u Predsjedništvu BiH. A, to je bio njegov jedini cilj. I ništa ga drugo nije politički zanimalo, nikakve strategije borbe protiv ekonomske krize, reforme penzionog ili poreskog sistema ili tome nešto slično. To je pominjao onako usput, kao, ima nekakav plan.
Čitavu igranku oko svog tog instalisanja na čelo države on je zavrtio prije dvije godine, kada je naprasno izašao iz vladajuće koalicije tvrdeći, navodno, da veza sa SNSD-om politički urušava njegovu stranku.
Svoje ambicije nije želio da otkriva ni najodanijim mladim kadrovima koji su naivno vjerovali kako imaju svijetlu dvogodišnju opozicionu budućnost te se svojski prihvatili terenskog posla obilazeći Republiku Srpsku uzduž i poprijeko uvjeravajući lokalne aktiviste da nekako izdrže do oktobra 2010. godine, kada će ponovo preuzeti gotovo sve poluge vlasti uz podršku SDS-a i radikala.
Naravno da ni Ivanić, ipak se radi o iskusnom političkom liscu, nije vjerovao u taj rasplet u vezi s republičkom vlasti, ali je bio gotovo siguran da će proći u Predsjedništvo BiH, gdje bi sa strancima mogao da vrti razne stvari, od ustavnih reformi do špaciranja po inostranstvu. Otuda dolazi i njegovo veliko razočarenje te osporavanje izbornih rezultata, jer još ne može da vjeruje da se preračunao za više od 10.000 glasova, za koliko je izgubio od Nebojše Radmanovića.
Zato tako ravnodušno posmatra potpuno rasulo u PDP-u, stranci koju je formirao prije deset godina na priči o nekakvom "trećem putu", nešto između ljevičarske uravnilovke i nacionalne isključivosti, potpuno nejasan građanski fazon na koji su nasjeli uglavnom biznismeni iz ruralnih sredina, tipa Ribnika i Kotor Varoša, tražeći preko nje svoje mjesto u društvu koje su mislili da mogu kupiti novcem.
Vremenom se u PDP ulazilo isključivo zbog vlasti, a danas se iz nje izlazi, opet zbog vlasti. Ta stranka ne zna i ne može opstati u opoziciji, jer je na okupu ne drži nikakav viši cilj, nacionalni, na primjer, kao što je slučaj sa SNSD-om i SDS-om, već je njena pokretačka snaga bila i ostala samo interesna.
Danas Mladen Ivanić ne želi da komentariše ništa što mu se dešava u stranci tvrdeći da mediji duvaju u prazno. On nema rješenje kako da pomiri svoja dva potpredsjednika Branislava Borenovića i ambicioznog Zorana Đerića. Za sada u tom sukobu poražen je Borenović, najodaniji Ivanićev kadar, koji je ostao bez pozicije šefa Kluba PDP-a u Narodnoj skupštini da bi se privremeno zaustavilo Đerićevo rušilačko nezadovoljstvo.
Naravno da ni treći potpredsjednik Slobodan Nagradić nije srećan što je morao gotovo sigurnu poziciju u Domu naroda prepustiti stranačkom šefu. Ali, šta je tu je. Možda da se i on vrti još koji mjesec ili godinu po stranci, pa će onda da vidi od čega se može i valja živjeti. Ko zna, možda Nagradić i ranije donese konačnu odluku o odlasku, jer je uvjek djelovao kao principijelan političar.
Danas PDP, potresen unutrašnjim sukobima i nezadovoljstvom onih terenskih aktivista koji napuštaju mjesne i opštinske odbore tvrdeći da imaju pametnijeg posla od sviranja kožne frule, gotovo da nema nikakvu političku budućnost.
Ivanić, kao i do sada, neće gotovo ništa uraditi da bi u stranci nešto mijenjao, da pomiri zaraćene struje ili zaustavi osipanje. Zašto bi to uopšte i radio, jer mu je stranka svih ovih godina dobro i služila u političkoj promociji. Da li će ona trajati još godinu, dvije ili tri, sada kad nije izabran u Predsjedništvo, to Ivanića uopšte više nije briga. Neka se Đerić i Borenović tuku za nju ako hoće do samoga kraja.