Smrt Ivice Račana, predsjednika hrvatske Socijaldemokratske partije i u proteklom izbornom periodu premijera Republike Hrvatske, svakako je događaj koji ima šire značenje i ne da se svesti samo na hrvatski politički medij i značenje u okvirima nacionalnog prostora Hrvata.
Ivica Račan, kao do smrti još jedini aktivni bivši komunistički političar, je svojim političkim pedigreom i nekim svojim političkim aktima i potezima, a i cjelokupnom svojom političkom filozofijom i djelovanjem, bio osoba koja na svaki način zaslužuje, s jedne strane respekt i priznanje, ali i određenu kritiku, kada se njegova politička djelatnost usporedi sa zadacima vremena i s onim što je bilo prisutno kao mogućnost u politici, s druge strane.
Ivica Račan je jedini od bivših komunističkih lidera u Jugoslaviji koji je uspio u dvije bitne stvari... Prva je u tome što je uspio da se održi na kormilu jedne jake stranke i da tu stranku ne uvede ni u jednu vrstu političke avanture koja bi je kompromitirala. Shvativši da dolazi neminovni pad komunizma u Jugoslaviji, a to se dalo savršeno lijepo vidjeti na zadnjem njenom kongresu kad je Slobodan Milošević odigrao igru rastjerivanja svih koji nisu podržavali njegovu politiku, a Račan povukao SK Hrvatske iz SK Jugoslavije, Račan je, kako ja razumijem i tumačim njegove postupke, shvatio da će u Jugoslaviji ubuduće nacionalisti voditi igru i on je učinio prvi potez. Potez se sastojao u tome da im otvori put ka njihovoj neminovnoj ulozi. On je organizirao izbore i donio izborni zakon koji nije pogodovao njegovoj stranci nego nacionalističkoj opoziciji.
Da li je on to učinio slučajno ili namjerno, to ostaje da se vidi. Ja bih volio da je to bilo namjerno, jer bi to pokazivalo jednu višu i lukaviju političku filozofiju, koja se sastojala od toga da se pusti nacionalizmu da obavlja prljave stvari, a da se na drugoj strani sačuva i obraz i struktura i imovina i ljudstvo sopstvene stranke i mogućnost za njenu buduću aktivnost. Stranku je trebalo reformirati, a on je to i učinio, tj. od jedne ortodoksne komunističke stranke načinio je jednu socijaldemokratsku stranku, koja ima budućnost. U tom kontekstu mu se može zamjeriti jedino da se nije dovoljno aktivno suprotstavio očitom nacionalizmu i diskriminaciji drugih naroda u početnoj fazi nastanka hrvatske države. Druga stvar koju je on učinio sastoji se u tome da je uspio dezideologizirati i defilozofizirati svoju stranku, tj. oslobodio je stranku izvora i tereta filozofije koja je pretendirala da sve zna i rješava i ideologije nadmoći tzv. historijskog subjekta kojeg stranka zastupa - radničke klase. Time je otvorio stranci put da bude ono što je historijski bila i ostala svaka prava socijaldemokratska stranka.
Suštinska razlika između komunizma i socijaldemokratije sastojala se u tome da je komunizam smatrao da posjeduje istinu svijeta, da ima ključ koji zaključuje historiju klasnih borbi i društvenih sukoba, tj. on je bio filozofska i ideološka stranka i kao takav bio je osuđen na propast odmah nakon što se svijet uvjeri da takve istine nema i da nema ključa za zatvaranje historije.
S druge strane, socijaldemokratija je uvijek bila samo stranka građanskih interesa, kao i svaka druga stranka građanskog društva. Svoju poziciju je definirala tako da je stala na stajalište interesa one društvene grupacije koja je podređena i koja pati od sindroma siromaštva. Pratiti stanje raspodjele društvenog dohotka i donositi mjere koje će poboljšavati pozicije i udio onih koji rade, nasuprot onima koji posjeduju, je centralna tačka tog socijaldemokratskog političkog stava i programa.
Stoga je socijaldemokratija stranka koja nije u poziciji biti ili ne biti naspram sistema kapitalističkog društva, nego želi i radi da se taj sistem popravlja u smjeru sve većeg i jačeg utjecaja radničkog dijela društva i uopće onog dijela koji je slabiji, naspram onih koji koriste sve blagodeti kapitalizma i njegove ekonomije.
Vodeći takvu politiku Račan je, za razliku od svih drugih lidera socijaldemokratije u bivšoj Jugoslaviji i njihovih stranaka, uspio ne samo da preživi val nacionalizma i nasilja kojeg je on nosio, nego da dovoljno ojača da bi bio priznat, prvenstveno od strane nenacionalističkih snaga kao vodeća stranka demokratije, ali i da izbjegne uobičajenu floskulu i optužbu nacionalista o tome da zastupa nenacionalnu orijentaciju, nostalgiju za komunizmom i jugoslovenskom prošlošću i cijeli niz optužbi na kojima se temelji teror nacionalista u zemljama koje su bile u sastavu nekadašnje države. Stoga je Račan odista jedna zanimljiva i hvale vrijedna politička ličnost i dokaz da se iz komunizma može pametno doći i do autentične demokratske i socijalističke pozicije.