U 172. epizodi i nakon 478. nastavka u svim novinama, treći put iz cuga usaglasiše odluku o kvalitetu goriva. Biće i monitoring, pa praćenje (zar to nije isto), a bogami i radna grupa! Opa! Jedva čekam da vidim kako će poslati tu radnu grupu u nešto što će se već tada zvati privatnom kompanijom da izvrše monitoring o tome dokle je stiglo postavljanje postrojenja za desumporizaciju, dokle je stigla rekonstrukcija, te da pripitaju vlasnike, a i priprete im, da će se odluka preinačiti budu li se oni s nama igrali.
Verujem da će kompaniji iz Rusije kolektivno salevati stravu nakon odlučnog nastupa naših državnih pregalaca. Nudim javno sledeću opkladu: sve i da ne bude kako je rečeno i Rusi ovde samo uzmu pare sa starom linijom za tih četiri godine, te ne udare ni čekićem za rekonstrukciju tzv. nove linije, biće samo predstave i nikad stvarne akcije milih i dragih nam vlastodržaca. Odnosno, najviše što se može desiti jesu pisma sa `oštrim upozorenjem`, `poslednjom opomenom`, nekoliko zajedničkih sastanaka kojom prilikom će radnici izaći sa transparentima na kojima će pisati `Pustite nas da radimo`, `Ne damo Rafineriju i našu rusku braću`, i tome slično. Da slučajno nije tajna ovde kolika je kome cena i po širini i po dubini, te da to braća Rusi dobro, jako dobro znaju?! Nije tajna, samo ne sme niko glasno da kaže, osim kuraženja u kafani i značajnog namigivanja.
Ali, sada će nam sve krenuti nabolje i ne znam što nam Evropska banka za obnovu i razvoj dade čistog keca kad smo namerili da nam i kokoške obuvene hodaju. Strah me šta li će tek MMF reći, jer oni su profesori sa još strožijim načinom ocenjivanja. Tu će biti i minus iz vladanja, i neopravdanih, i ukora razrednog starešine, a dobro će biti ako i čitavo nastavničko veće ne uputi poslednju opomenu. Svetska banka će, očekujem, uputiti ukor i pripretiti prstom sve dok ne dođe madam Orsalija ili neko sličan iz Vašingtona da uputi malo direktnija pitanja i svojim potčinjenima u Sarajevu, a ne samo našim velmožama. Ali, šta nas u Republici Srpskoj briga! Nama stižu pare od `Telekoma`. Što vi tamo ne prodate svoj? Jeste da ćemo za natfnu industriju doplaćivati, da se ne zna za JANAF, (a zna se), ali nama će svi dati za puteve, hidrocentrale, termocentrale...Utatata! Malo je samo kritično kako ćemo sve te ulagače ubediti da nam pare daju 'nako, bez projekata i studija, te da ih preveslamo da smo ovaj prvi kec u nizu kečeva koje međunarodno razredno finansijsko veće daje kolektivno dobili što nismo pazili na času, a ne zato što su nam neki brljavili u neznanju i neodgovornosti (a jesu). Nama će naš Vođa, rekoše mi, srediti kod Rusa i Amerikanaca da lobiraju za nas.
`Mi smo kao velika riba izvučena iz vode koja se batrga i pljeska repom kako bi našla put nazad u vodu. U takvom stanju riba se ne pita na koju će stranu odvesti sledeći pljesak repom. Ona jedino oseća da je sadašnja pozicija nepodnošljiva i da se mora nešto pokušati` - kaže kineska poslovica. Setila sam se nje, jer ne znam da li će i koliko radnika iz naftne industrije ostati bez posla. Ugovor je strogo čuvana tajna, pa mi nije poznat taj podatak. Takođe, ako ne sada, a ono za godinu, dve, tri... biće otpuštanja iz `Telekoma`.
Tamo su se u ovih 15 godina zapatile cele familije, a jedna partija ima i svoje ćelije. Priče o novim investicijama, razvojnim projektima lepo i optimistično zvuče, ali opet podvlačim da ih treba prvo videti. Ako će svi samo kopati kanale, asfaltirati, malterisati i slično, onda da ugasimo univerzitete, a naučne institute smo ionako davno sveli na kancelarije za izradu projekata i studija koje posle sakupljaju prašinu.
Ja još živim u nadi da će se vratiti značaj istraživačkom radu i da će to raditi oni koji prate nova dostignuća i savremenu literaturu, posećuju naučne skupove gde nema prevodioca za nepismene, te ne pišu honorarno doktorate kojekome kako bi ili preživeli ili tako zaradili neku poziciju.
`Šta radiš?` nije više pitanje koje se tumači gde si zaposlen ili na kojem radnom mestu, već sad znači `Kako provodiš vreme?` Sporimo se kolika je stopa nezaposlenosti, a od popisa stanovništva pravi se politički problem. Da ima popisa stanovništva, znali bismo i koliko imamo domaćinstava i kolika je stvarna stopa nezaposlenosti, te mnogo drugih podataka koji su neophodni za ekonomske analize.
Procena Svetska banke je, na primer, da je od ukupnog stanovništva 60% radno sposobnih žena, a stopa zaposlenosti žena je najniža u jugoistočnoj Evropi i iznosi 28%. Mladima nude samo obećanja, a tragičan je položaj ljudi preko 50 godina koje niko neće da zaposli.
Molim Vladu, vlade, vladare i vladarčiće da razmotre koncept takozvanog portfolio ili portfelj zapošljavanja, te tako pomogne i sebi i nama. Reč portfolio ili portfelj ima više sličnih značenja, u zavisnosti gde se upotrebljava, te se prevodi kao: ručna pljosnata torba sa više pregrada za nošenja papira, spisa; novčanik sa više pregrada; mesto gde novčane ustanove drže novac i hartije od vrednosti; ministarstvo ili resor u ministarstvu.
Kada se kaže portfolio ili portfelj zapošljavanje, značilo bi lice koje je prijavljeno kao pojedinac, jedinka, koji u isto vreme može obavljati poslove za više nalogodavaca (to je taj novčanik sa više pregrada), uredno plaća porez i doprinose srazmerno onome koliki iznos penzije jednog dana želi da ima.
Mnogo je preduzeća kojima za određene zadatke nisu potrebni stalno zaposleni, već neko ko će zadatak u datom vremenu uraditi i za to biti plaćen. Takođe, mnogo je žena koje nemaju sreću da, na primer, imaju rešeno pitanje brige o deci, pa se ne mogu odlučiti za puno radno vreme.
Ali, mogu svoj dan i obaveze organizovati i raditi više rokovima i zadacima ograničenih poslova i same brinuti o uplati penzionog i zdravstvenog osiguranja, te izmirivati poreske obaveze. Ista je stvar i sa mladim ljudima, zatim onima iznad pedeset i tako dalje.
Ovo rešenje ne bi zahtevalo velike potrese u zakonodavstvu, odnosno ne bi bilo teško dograditi postojeće zakone i omogućiti ovakav vid rada. Verovatno bi se javio otpor silne birokratije koja bi se osećala ugroženo, jer čim nema papira za koje se mora moljakati, pa silnih komisija da utvrde da li poslovni prostor zadovoljava, pa takse na papiru i naturi, mali šrafovi odmah prete moćnim mašinama da će porazmisliti na sledećim izborima, a moćne mašine pomisle gde će drugo udomiti partijsku nedonoščad ako ne po kojekakvim kancelarijama.
Korist od ovog koncepta bila bi znatna: od smanjene stope nezaposlenosti, koristi za male firme koje za sada nemaju finansijske snage da zapošljavaju za stalno, zatim prihoda u budžetu, do vraćanja dostojanstva onima koji se sada stide da odgovore na ono pitanje `Šta radiš?`
Za inspekciju nema bojazni da će ostati bez posla. Neka kontrolišu one koji bi i u ovom konceptu pokušali da love u mutnom, pa smatraju da mogu da prevare sve tako što bi držali većinu radnika na ovom režimu.
Njih podsećam da postoji porez koji mora da se plati, te ugovor koji se sklapa, pa im se baš i ne bi isplatilo. Ali, isplati se svima onima koji, na primer, tek razvijaju posao ili onima koji shvataju da se ozbiljan posao i firma prave na dugi rok, a ne na kratke prevarantske staze.
Ovo je, naravno, samo sažetak nekog istraživanja kojeg sam radila na temelju postojećih modela u razvijenijim ekonomijama. O tome sam u više navrata i javno govorila, a za vreme mandata ministra finansija planirala da ponudim javnosti na razmatranje. Kažu da nije greh pokušati, pa pasti. Greh je ne pokušati uopšte.
Zato molim one koji se pitaju da razmisle o ovome. Oni sa foteljom duguju bar pokušaj onima sa portfeljom.