Mogu li se kod nas dogoditi političke promjene o kojima neki krugovi u Sarajevu govore, a i stranci na to sporadično ukazuju? Na čelu naše države od prvih demokratskih izbora sjede predstavnici nacionalnih stranaka, izuzimajući kratkotrajnu vladavinu Alijanse, koja se sastojala od desetak heterogenih stranaka. Pa i promjena u Republici Srpskoj nije suštinski u idejnom pogledu ništa promijenila, jer je u prvom redu ostala nacionalna i vjerska kvalifikacija za čovjeka.
Sarajevski nemili događaj kada je u tramvaju na smrt izboden dječak, izazvao je buru protesta, mediji su bili zasuti revoltiranim građanima koji su tražili promjene. Jedan od protesta se izvrnuo u svoju suprotnost, jer su huligani došli na svoje zasipajući zgradu kantona kamenjem. Činilo se da je ljudima dosta sadašnje vlasti, koja se zabrinula sama za sebe, a mnoštvo egzistencijalnih problema ne pokušavaju ni da mrdnu s mrtve tačke. Bilo bi zabavno da nije ogavno, gledati kako su pojedini političari u novonastaloj situaciji nemušti, ne znaju odgovoriti na jednostavna pitanja o bezbjednosti u gradu, o slabom funkcionisanju pojedinih segmenata društva kao što je nezaposlenost, zdravstvo, obrazovanje.
U kontekstu nezadovoljstva sadašnjim političkim životom, zapravo beživotnim političarima, ovih dana se oglasio i oskarovac, filmski režiser Danis Tanović, koji je najavio osnivanje nove političke stranke, koja u svakom slučaju ne bi bila nacionalna. Da li ova ideja, kao i mnoštvo ljudi u Sarajevu koji su ogorčeni na sadašnju vlast, ima ikakvog izgleda?
U prvom redu ne treba mjeriti nezadovoljstvo građana Sarajeva sa stanjem svijesti u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovi državljani razbijeni na dijelove još su okrenuti svom dvorištu, nacionalnom i vjerskom, da bi imali na umu pobunu za dolazak novih ljudi i novog koncepta vlasti. Ogromna većina je od rata zarobljena mišlju da je nacionalna pripadnost ono osnovno što krasi čovjeka. S takvim ljudima ne mogu se očekivati nikakve promjene. Siromaštvo ljudima ne ukazuje ni na kakav bunt, pa taj svoj sirotinjski život ni po koju cijenu ne bi mijenjali za odlazak svojih nacionalnih gospodara.
Koliko su bijedni sadašnji naši političari pokazuje ponašanje premijera Kantona Sarajevo Samira Silajdžića i federalnog premijera Nedžada Brankovića. Oni su naprosto izgubili živce videći da masa uzvikuje njihove ostavke, pa su galamili ili se nemušto branili. Njihova osnovna teza je da oni neće ostaviti svoje dobro plaćeno mjesto pod prisilom ulice, jer je njih narod birao i oni odgovaraju samo cjelokupnom biračkom tijelu. Pozivajući se tako na demokratske izbore, ovi naši vlastodršci nikada neće sići s trona, jer će narod uvijek birati svoje nacionalne perjanice bez obzira na sve.
Ovih se dana u Sarajevu postavlja pitanje kako se mogu izvesti promjene, skinuti s vlasti sadašnju tronacionalnu diktaturu, novim izborima ili protestima, pobunom? U ovom trenutku oslanjati se na demokratske izbore slabi su izgledi, jer još kod našeg stanovništva ne prevladava građanska svijest, a i uništena je srednja klasa, koja bi mogla biti prevladavajuća glasačka masa. A za pobunu još su manji izgledi.
Ma koliko nevladine organizacije, kao što je "Grozd" ili "Dosta", pa i nemušti sindikat, izveli su na ulicu nezadovoljnu masu, male su šanse da nešto postignu. Protesti, buna, pobuna, revolucija, ma kako to nazivali, na ovim našim balkanskim prostorima može se samo izvesti s krvavim posljedicama. Vlast na to i računa, pa i ne haju da dobrovoljno siđu sa svojih dobro plaćenih funkcija, jer je svima dosta rata i ratovanja. A nekakva plišana revolucija, kao u Čehoslovačkoj, nekakve smjene vlasti bez ružnih posljedica naprosto nisu kod nas moguće. Sve se tako vrti u zatvorenom krugu, pa ma koliko se jedan broj građanstva bunio zbog neučinkovite vlasti, nikakvih promjena ne može biti. Barem u ovim sadašnjim vremenima.
Na to računaju i ovi tronacionalisti. Toliko su ovladali našim narodima da svi broje ljude po krvnim zrncima, više nema čovjeka, nego su samo živeći ljudi Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ostali koji neće da budu pribrojani u te kategorije mogu koliko hoće da se bune, jer su još u manjini i neće biti nikakvih promjena. Žao mi je, ali još dugo na ovim prostorima neće biti građana.