Nekoliko dana glasno smo govorili o nasilju. O ženama koje žive zaključane u strahu. Aldina nas je podsjetila na Nizamu, a njih dvije na sve žene ubijene proteklih godina od onih koji su trebali, u najmanju ruku, da ih štite.
I Nizama i Aldina, zajedno sa Amrom, Halidom, Slađanom, Milevom, Selmom, Arnelom... podsjećaju nas kako je čovjek čovjeku vuk!
Znam, vjerovatno većini vas ova gore pomenuta imena ništa ne znače. Bujica zločina nakon ubistva u tržnom centru u Tuzli zasjenila je sjećanje na ubijenu Amru Kahrimanović. Ubica Halide Mujedinović iz Bihaća nije čekao suđenje za počinjeno zlodjelo. Presudio je njoj pa sebi! Savo Milošević pucnjem iz pištolja ubija Slađanu! Milevu Andrić muž je usmrtio pištoljem. Izbjegao je kaznu. Pucao je sebi u glavu. Opet Tuzla. Opet zločin. Opet žena. Selmu Baluković ubija njen partner! Davno smo zaboravili Arnelu Đogić i njeno stradanje. Polako nam iz sjećanja blijedi monstruoznost zločina nad Nizamom Hećimović, koja je postala još jedan broj u statistici mrtvih žena.
I ne, nisam ovdje nabrojao sva njihova i njena imena! Izbjegao sam svjesno, javnosti radi, detalje monstruoznosti kojima se oslikava svaki od navedenih zločina. Bilo ih je još. Mnogo više nego što sam naveo. I poslije svake smrti žene - pitali smo se - koliko žena još? A njih je zaista bilo još.
I onda - tišina. Mrtva. Kao da smo pritisnuli dugme "izbriši". Preko noći, u tipičnom balkanskom ritmu, fokus se vraća na politiku, partijske svađe, bijesne konferencije, praznu retoriku i gnusna prepucavanja. I svi kolektivno pristajemo na to, kao da je to normalno. Kao da je to važnije.
Toliko o našem posebnom "saosjećanju". Toliko o obećanjima da ćemo "stati na kraj nasilju". Istina je prosta i brutalna, mi brzo glumimo potres, ali još brže zaboravljamo. Dovoljan je jedan novi politički cirkus da žrtve postanu stari naslovi. A mi ponovo, dobro uštimovani mrtvaci!
Lakše nam je da se svađamo čiji je lider glasniji nego da se pogledamo u ogledalo. Lakše je da komentarišemo rejtinge nego da priznamo da živimo u društvu koje ne cijeni život. Lakše je da krivimo "sistem" nego da se zapitamo šta svako od nas toleriše, opravdava i prećutkuje.
Jer najveći problem nije samo nasilje. Najveći problem je naša ravnodušnost. Ona je postala norma. Progutali smo je. Prihvatili. Udobno se smjestili u njoj.
I zbog toga će biti novih Nizama. Novih Tuzli. Novih tragedija koje će se pojaviti, potresti nas na nekoliko dana i zatim nestati u svakodnevnom smeću naše sumanute svakodnevice.
Sve dok ne prestanemo da se pravimo da nam je stalo - a nije.
To je najveći i najopasniji oblik društvenog licemjerja. I to je ono što nas, iz dana u dan, sve više košta ljudskih života.
I opet ćemo da se pitamo - koliko još zločina - koliko još žena? Da, mnoge od njih čekaju svoj red za smrt - zar još niste čuli? Nismo. Ne vidimo nasilje koje trpe. Koje ne izlazi u etar. Spavamo. Iz sna će nas probuditi pucanj pištolja. I ponovo smrt žene. Tad će biti kasno. I nama i njoj.
Autor ovog teksta je Vladimir Vasić, sociolog.