Sloboda, odnosno pojam i sadržaj slobode isključivo su nam "prodavani", osobito kroz odgoj i obrazovanje, kao epska kolektivistička vrijednost, kao ponajznačajniji dio tribalističkog kulta. I s toga se mjesta nikako pomaknuti, jer početi odgajati i obrazovati za individualnu, pojedinačnu ljudsku slobodu, kolektivistički duh niti može, niti zna, niti se usuđuje. Sloboda pojedinca za njega bi bila poraz, nestanak, kapitulacija koja počinje s osipanjem, tj. slabljenjem kolektivističkog, a u konačnici završava "izdajom"! Jer, jaki smo, nepobjedivi dok smo svi vjernički, podanički odani Jednom. Jednom vjere, jednom nacije, jednom ideologije... Kako je uopće moguće da netko ili nekolicina ne misli kao svi MI ili kao svi ONI?
Naravno da ne želim dovoditi u pitanje nijednu od kolektivistički shvaćenih i življenih vrijednosti slobode. No, što je sa slobodom pojedinca, individue? Teško je, lako ćemo se suglasiti, govoriti o nečemu za što je potrebna velika osobna ljudska i građanska, kako se to kaže, a u stvari etička odgovornost i hrabrost. Biti u stadu, pod kišobranom kolektiviteta, ugodnije je, lagodnije je, ne traži ništa osim da se pribrojimo, da i sami učinimo da nas je što više, pa "kud svi turci, tud i mali Mujo"! Imati pojam o individualnoj slobodi ili čak projektirati odgoj za individualnu slobodu, da se ona i može i smije i zna, dapače - mora u punoj odgovornosti izabrati, nije u našim kulturama još uvijek ni prepoznata, a kamoli dosegnuta vrijednost.
Svaki će ozbiljan vjernik reći da je Bog čovjeku dao slobodu, razum i slobodnu volju, ali koliko je njih spremno odgovorno se služiti svojim razumom i svojom slobodom? Koliko, kad je lakše biti podložnik i čekati da nam netko drugi petkom ili nedjeljom kaže što je naše mišljenje i koje su granice naše slobode, što nam je činiti i kako se ponašati. Pa da smo čak i toj i takvoj (dirigiranoj) slobodi dorasli?!
Srpski nam je pjesnik Branko Miljković još davno podastro stihove "Hoće li sloboda umeti da peva/ kao što su sužnji pevali o njoj", a češki pisac i bivši predsjednik Vaclav Havel, potpuno svjestan kolektivističkih atribucija slobode i sa sličnim iskustvom konstatirao "Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo što nam je cilj. Sad imamo slobodu i ne znamo više što želimo". Da, ispunjenjem očekivanja od kolektivistički shvaćene i žuđene slobode, najednom se otvorio ogroman "prazan prostor". I što onda? Kamo sa sobom? Pa ljudima, osobito onima koji se smatraju intelektualcima ili mladim ljudima kao da nikad nitko nije rekao da postoji osobna, ljudska, građanska, intelektualna, moralna, estetska, vjerska... sloboda. Sloboda koju treba svakodnevno izabirati i odgovorno joj se predavati. Jer, ona nije samo naše pravo, nego - obveza! Obveza pred Bogom, pred društvom, pred sobom ponajprije! Osim ako nismo "robovi Božji" ili "vojnici Partije"?!
Posljednjih sam mjeseci čitao o nekim drastičnim primjerima izabiranja slobode nauštrb vjerničkom, podaničkom, ideološkom konformizmu ili fatalizmu, svejedno, i opet se iznova uvjerio kako nema jednom zauvijek dane ili osvojene slobode. Ona je nešto što se svaki dan iznova izabire i živi. No, za to treba visoka intelektualna i moralna svijest, odgovornost i ljudska zrelost. Doraslost. Ona i onakva kakvu zadnjih mjeseci odčitavam iz sjajnih memoarskih knjiga Hansa Künga Izborena sloboda, Milovana Đilasa Vlast i pobuna, te Ayaan Hirsi Ali: Nevjernica. Moj život. I ne čitajući ih, pogotovu ne spominjući ih ovdje po nekom ključu ili tako često lažnoj simetriji, na što se kod nas još uvijek licemjerno voli paziti, one demonstriraju skupo iskustvo življenja slobode unutar katoličanstva, komunizma i islama, a zapravo uvijek i jedino unutar strogih ideoloških zabrana u kojima je pojedinac ništa, a kolektivitet apsolutizirano Sve! A svi se pritom krivokletno kunu da im čovjek vrhunska vrijednost!
Ideologija se plaši čovjekove slobode, jer zna gdje je sloboda, gdje je slobodna individualnost, tamo se (o čujte vi koji se hvalite da ste vjernici!) očituje Bog. Tamo gdje je sloboda (o čujte vi ideološki podanici!), tamo je stvaralaštvo, kreacija, misao. Tamo je ono do čega Mi, Vi, Oni (ideologija kolektiviteta) ne možete dobaciti, jer "sloboda suočava stvorenje s njegovom sličnošću sa stvoriteljem", jer "sloboda se odvažuje na djelovanje", jer "sloboda je stvaralačka" kako nas uči veliki njemački protestantski teolog Bonhoeffer, koji je izabrao slobodu i odgovornost, pa i smrt, nasuprot služenju ideologiji kolektiviteta. Sloboda je, dakle, sve ono što ideološko nije i ne može biti i čega se ono plaši i što progoni. Naime, vrhunac kreacije do koje se dovinulo ideološko su - kič i šund.
A vrhunac njegove misli su: jednoumlje, laž, strah, licemjerje, ksenofobija, te progoni pojedinaca, drugog i drukčijeg, lomače, logori... Jer, ideologija kolektiviteta, otkad je vijeka i svijeta, počiva na principu Prokrustove postelje! Ona naprosto ne podnosi dar, talenat, kreaciju, pojedinačnost, drukčijost, samosvijest, izraslost, hrabrost, posebnost... Ona ih duboko u sebi prepoznaje kao bolje od sebe, dakle kao one koje treba uništiti jer su loš primjer drugima, a nama samima pokazuju kakvi bismo trebali biti kad bismo imali dar i(li) muda. Küng, Đilas, Ayaan Hirsi Ali i slični njihova su (i naša!) nemirna savjest!