Izazovi modernog društva se mogu definisati kao napori da se očuvaju prava onih koji čine to društvo. Ljudska prava su definisana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, usvojenom od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.
Najznačajniji principi Deklaracije su pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti; pravo na obrazovanje; pravo na zaposlenje, plaćene praznike, zaštita od nezaposlenosti i socijalna sigurnost; pravo na puno učešće u kulturnom životu; sloboda od torture ili svirepog, nehumanog tretiranja ili kazne; sloboda mišljenja, uvjerenja i vjeroispovijesti i sloboda izražavanja i mišljenja.
Da bi se napori u ostvarivanju istih ispunili u svojoj namjeri neophodan je novac, u smislu funkcionisanja sistema i procedura koji nivelišu sve interese i koji čuvaju zajedničko dobro definisano Deklaracijom. Pored te sistemske primjene finasija, tu je naravno i bitnija ekonomska stabilnost i izvjesnost građana toga društva.
Koliko je bitan finansijski momenat vidi se u nizu primjera iz skorije istorije.
Nemoguće je ne spomenuti primjer kako su se sva prava i slobode SFRJ urušila zbog nedostatka tog bitnog detalja.
Naime, SFRJ je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka bila toliko zadužena da je, od strane Međunarodnog monetarnog fonda, uveden moratorijum tj. finansijska blokada. Razlog je bio da više nismo mogli da vraćamo kamate MMF. Pored toga, tada UN donosi odluku da MMF ne daje sredstva zemljama u kojima nema višestranačkih parlamentarnih izbora i tržišne ekonomije, to jest zemljama koje ne mogu da garantuju nepovredljivost univerzalnih prava.
Reakcija je bila sljedeća - predsjednica Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (predsjednik Vlade SFRJ) je predstavila program ekonomske stabilizacije. Tako je štednja postala glavna riječ u tadašnjoj svakodnevici. U svom govoru na 12. kogresu Saveza komunista Jugoslavije u junu 1982. godine ona kaže: "U takvim uvjetima, ukupna društvena i osobna potrošnja situirana je znatno iznad realnih mogućnosti našeg društva. Tu su uzroci tih dubokih poremećaja i situacije koju danas imamo, iskazane kroz deviznu dinarsku nelikvidnost." Djeluje poznato, zar ne?
I zaduženje. Novo. Samo ovaj put zapadne zemlje pozajmljuju novac SFRJ da vrati dugove. Garant tog sporazuma su UN. I to se sve radi u cilju ispunjavanja uslova UN-a za dobijanje finansijskog lijeka MMF-a - višestranački sistem i tržišna ekonomija.
Tako počinju pregovori i razgovori kako sad napraviti te izbore i kako preći u višestranački sistem. Dolazi se do toga da se taj proces nazove pluralizam, pa se tadašnja republička rukovodstva susreću po raznim gradovima i varošima, ljetnikovcima i zimovalištima... Razgovaraju i pregovaraju. Po tadašnjim zakonskim okvirima izbori se provode na nivou republika, a sad političko je pitanje je li to pametno raditi tako.
Poslije desetina neuspješnih sastanaka, uključuje se međunarodna zajednica u taj proces. I to zakonom propisano i u skladu s vremenom toga doba počinje da se dešava kulminacija Izazova. Parlamentarni republički izbori. Pa republike. Ili uslovi za dodatnim finansijama dovode do urušavanja sistema koji je bio garant prava definisanih Univerzalnom deklaracijom.
Konkretno rečeno, ukupna društvena potrošnja je bila iznad realnih društvenih mogućnosti, što je dovelo do novih zaduženja, s kojima su došla i nova uslovljavanja. Ovo otvara niz pitanja. Ko je doveo do kraja SFRJ? Mnogi će reći MMF. Što, onda, ispada da je MMF zakuvao rat ovdje? Pa jeste, nije nam davao kredite... A to što smo mi nenormalno trošili i još nenormalnije se zaduživali? Mora da je neka urota po srijedi. Ili su krive UN? Zato što traže poštivanje univerzalnih normi? Važno je da nismo mi krivi... Ali kada bismo se zezali...
Sva ova pitanja ne mogu, a da, analogijom vođena, ne dodirnu srce bivše SFRJ tj. Bosnu i Hercegovinu.
Podudarnost je nevjerovatna. Uveli smo mjere štednje zbog stabilizacije jer je ukupna društvena potrošnja iznad realnih društvenih mogućnosti (zar opet?).
Uzimamo nove kredite pod novim uslovima - rezanje javne potrošnje, smanjenje socijalnog davanja... Sastanci na državnom nivou se periodično ponavljaju. I umjesto da uradimo ono što je zagarantovano zakonskim okvirom i konsenzusom koji čini ovu zemlju - nepreglasavanje, princip rotacije, neki politički subjekti od toga prave političko pitanje: je li to pametno raditi tako? Ipak nisam toliki cinik da kažem olakšavajuća okolnost je to da je međunarodna zajednica već tu...
I tako, ako bismo pratili analogiju do kraja - to bi značilo da se ovakvoj formi Bosne i Hercegovine bliži kraj. I to ovaj put ne na etničko-nacionalnoj osnovi već i na ekonomsko-socijalnoj...
Izazov i našeg društva je da očuva tekovine civilizacije urezane u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. To je okvir našeg društva. A suština je niz neophodnih promjena koje će dovesti do toga da u budućnosti ne dođemo u poziciju da su nam ugrožena prava. To znači da ne živimo, svako od nas pojedinačno, život bez pokrića. Da poštujemo zakone. Da ne očekujemo pomoć već da radimo sami na svojoj sreći. Da sutra budemo bolji nego danas. Da radimo na sebi, da se usavršavamo.
Samo tada na ono novo što svijet svakodnevno nosi nećemo gledati sa strahom i bojazni od sutra jer ćemo znati da smo uradili sve što je u našoj moći da to novo dočekamo sigurni u nepovredljivost naših prava...