Jedno od pitanja koje se čuje u Srbiji i izvan nje glasi: šta se to događa u Srbiji i u kojem pravcu ona ide? Kao ni nedavni predsednički, tako ni najnoviji parlamentarni izbori nisu razrešili duboku političku krizu u Srbiji. Sam proces formiranja vlade i parlamenta, posle ovih izbora, pokazuje da je na delu duboka kriza vođstva. Pitanje je da li Srbija uopšte ima vođstvo koje je sposobno da je povede u razrešavanje brojnih problema u ravnomernom razvoju društva, u delovanju države, u jačanju ekonomije, u uspostavljanju efikasnog sistema bezbednosti i razumevanja sa svetom koji je okružuje.
Sa svoje strane, građani Srbije, uporno, izlazeći u velikom broju na izbore pokušavaju da dođu do vođstva kakvo zaslužuju. To je vođstvo koje zna gde ide, gde vodi narod i koje zna kako da se dođe do cilja. Međutim, pouka iz novije političke prakse u Srbiji, pa i najnovijih događaja u vezi s rešavanjem problema Kosova ili formiranje vlade Srbije, glasi: Odsustvo vizije predstavlja osnov političke i društvene nestabilnosti!
Slabo vođstvo i odsustvo jasne vizije omogućava značajne oscilacije u ritmu reformi. Iako se skoro svi u Srbiji slažu da je generalni pravac Srbije uključenje u Evropsku uniju, malo je onih koji znaju da to u praksi podrazumeva i članstvo u NATO-u. Otuda će najnovija vlada, koja je sačinjena i uz značajnu podršku koju je Tadiću dao Zapad, morati da odgovori na izazov priključenja NATO-u, ukoliko odista želi u EU.
U današnjoj Srbiji se ne uvažava da su dva stuba stabilnosti i razvoja - energetska stabilnost i bezbednost - nije isključeno da nova vlada odgovor potraži samo na jednoj strani. Srbija može obezbediti svoje energetske potrebe uz značajno povećanje saradnje s energetskim kompleksom Rusije, posebno kad je u pitanju prirodni gas, a da se mora tražiti i partner za izgradnju nuklearne centrale, s jedne, a da se bezbednost ne može ostvariti protiv NATO-a, sa druge strane. Stoga bilo bi opasno po budućnost Srbije ukoliko bi se potkopao jedan od ovih stubova.
Novu vladu Srbije čini zaista neobična koalicija koju čine donedavno suprotstavljeni blokovi. Na jednoj strani je Demokratska stranka predsednika Borisa Tadića, koja je skinula s vlasti Miloševića i njegov SPS, a sa druge strane je isti taj SPS. Jedna cinična šala kruži Beogradom: Šta se dobije kad se spoje "banda crvena", kako su nekad sledbenici DS-a nazivali sledbenike SPS-a, i "sile mraka i užasa", kako je SPS krstio sledbenike DS, SPO i još nekih od sadašnjih koalicionih partnera. Odgovor u ovoj ciničnoj šali glasi: "banda mraka i užasa". Valja se nadati da su se okolnosti toliko promenile da je nemoguć ovakav odgovor. Po svemu sudeći, vodeću reč u vladi će imati DS, ali to ne znači da će DS moći da vlada sam. S obzirom na veliki broj stranaka koje čine vladajuću koaliciju i njihovu međusobnu različitost, biće teško da se uspostavi i održi politička saglasnost o najvažnijim pitanjima. Bez tog je nemoguće efikasno delovanje vlade. Takva vlada neće moći, na primer, ni da sledi dosadašnju politiku prema Kosovu, a ni da je menja.
Politička situacija će biti nestabilna, a nezadovoljstvo građana, pa i samih političara, slabošću vlasti će rasti. To će stvarati vrlo nepovoljan ambijent za novo investiranje u Srbiji.
Takođe, vlada će imati mnogo problema u uspostavljanju monopola tajkuna nad poljoprivrednim i građevinskim zemljištem i nad trgovinom robom široke potrošnje, naročito hranom, jer otežavaju razrešavanje svojinskih odnosa i obnovu proizvodnje hrane. Takođe, oni diktiraju ritam izgradnje infrastrukture (autoputevi, obnova železnice, izgradnja naftovoda i gasovoda, sistema za transport petrohemijskih proizvoda) i stambene izgradnje, koji je nedovoljan za zadovoljavanje potreba razvoja ekonomije i potreba stanovništva s jedne strane, a s previsokim cenama sa druge strane. Takođe, politički uticaj tajkuna je sve veći, tako da se centar političkog odlučivanja sve više izmešta iz institucija. To se videlo i pri formiranju nove vlade.
I dosadašnje vlade su imale problema s obuzdavanjem inflacije, ubiranjem carina i uopšte punjenjem budžeta, a nova vlada će posebno biti u problemu, jer nema na raspolaganju privatizacione projekte koji bi donosili tri milijarde evra godišnje, što je cena makroekonomske i socijalni stabilnosti Srbije.
Sve u svemu, može se reći da takva Srbija ne izgleda kao obećana zemlja za investitore, te ne bi trebalo ni očekivati masovnije investicije u Srbiji u naredne dve godine.
Najverovatnije su samo dve opcije pred novom vladom Srbije: prva, da ova vlada posluži Tadićevom DS i Zapadu kao prelezna struktura za olakšavanje nastanka novih i čvrsto povezanih političkih aktera, koji bi radili na priključenju Srbije EU i NATO-u, i druga, da se vlada uruši u naredne dve godine i tako dodatno optereti političku krizu u Srbiji.
Po svemu sudeći, i ova vlada Srbije neće biti dugog života. Većina prognoza kaže da nova vlada neće trajati više od dve do dve i po godine i da bi se, na novim izborima 2010. godine, mogle očekivati znatnije promene koje bi dovele do kvalifikovanijeg vođstva od onog koji Srbija ima danas.