Uh. Malo je falilo. Bankrot SAD, a samim tim i nova svjetska finansijska kriza izbjegnuti su nepuna 24 sata prije dana "D", kako su analitičari markirali 2. avgust. Dan kada je američka vlada trebalo da prestane da plaća svoje obaveze jer na računima ne bi imala dovoljno novca pošto joj Kongres nije odobravao novo zaduženje.
Predsjednik Barak Obama u nedjelju uveče, vidno zadovoljan što nije doživio sudbinu koju su mu već ispisali holivudski scenaristi u čijim filmovima već godinama prema nekom pravilu sve najteže katastrofe i pošasti pogađaju zemlju u mandatima kada je crnac gospodar u Bijeloj kući, objavio je da su lideri demokrata i republikanaca postigli kompromis koji omogućava njegovoj vladi podizanje granice zaduživanja za dodatnih nekoliko hiljada milijardi dolara. Prosto, teško ih je i pobrojati.
Vijest o dogovoru prvi su komentarisali Kinezi, a oni su očajnički priželjkivali upravo ovakav rasplet drame u Vašingtonu. Njihovi dužnosnici su poprilično šokirano posmatrali šta ih je snašlo nakon što su godinama brižljivo sakupljali obveznice američkog ministarstva finansija, nakupivši tako više do hiljadu milijardi dolara, koji su, eto, zamalo mogli postati gotovo bezvrijedni, ali kvalitetno odštampani, brendirani "papirići".
"Riječ je prije o svojevrsnom političkom spektaklu nego o dogovoru", ocijenjeno je u programu kineske televizije, što se može uzeti kao zvanični stav Pekinga, koji tek treba da povuče kartu koja bi im u budućnosti dala puno više sigurnosti. Odluka da li će to biti igranje i na neku drugu valutu, a ne isključivo na dolar, sigurno će imati značajan uticaj na finansijsko tržište.
Puno oštriji bio je ruski premijer Vladimir Putin, koji je optužio SAD da žive preko svojih mogućnosti, poput parazita u svjetskoj ekonomiji, uz ocjenu da dominacija dolara ugrožava finansijska tržišta.
"Oni prebacuju dio tereta svojih problema na svjetsku ekonomiju", rekao je Putin. Za razliku od Rusije, uzdah olakšanja mogao se čuti i u najjačoj evropskoj privredi, Njemačkoj, iako je portparol Vlade u Berlinu samo kratko izjavio da "pozdravljaju dogovor", ne želeći da ulazi u detalje ko je u Vašingtonu politički dobitnik, a ko gubitnik ovakvog dila, republikanci ili Obama, a i svjetske berze su pozitivno reagovale, čiji indeksi su odmah porasli. Uprkos postignutom sporazumu, neki analitičari i dalje predviđaju pad kreditnog rejtinga SAD zbog neizvjesnosti i postojeće nervoze ulagača zbog budžetske krize, tako da politički dil u Kongresu u stvari samo odgađa, a ne rješava probleme.
No, dobro. Ako se neko pita pa kakve veze sve to ima sa nama, malom, nerazvijenom i globalno gledano nebitnom ekonomijom, neka se malo okrene oko sebe i upita nekog od svojih kolega ima li možda kredit u banci vezan za švajcarski franak, koji je ovih dana bukvalno odletio nebu pod oblake da se predviđa njegovo izjednačenje sa evrom, tačnije, rate kredita bi se prosto uduplale. A to je samo jedan negativni efekat.
Konkretno, da političari u Vašingtonu nisu postigli dogovor, svijet bi ušao u potpuno nepredvidiv finansijski kolaps. Jednom riječju - haos. Iz razgovora sa ovdašnjim bolje upućenim bankarima moglo se naslutiti da bi naše banke morale novac na svjetskom tržištu nabavljati po daleko nepovoljnijim uslovima, što bi direktno povećalo kamatne stope, a sve to preliveno na realnu ekonomiju znači da preduzeća ne bi mogla osiguravati likvidnost iz kratkoročnih kredita, a dugoročni bi bili teško dokučivi. Ukratko, novca kojeg svakako ima malo, jer se nismo oporavili ni od prethodnih finansijskih potresa, bilo bi daleko, daleko manje.
Bez obzira na dogovor, može se zaključiti da je Amerika i samom najavom bankrota u stvari promijenila svijet upozorivši time ostale zemlje da je motor svjetske ekonomije, a što je uistinu i bila posljednjih decenija, ostao bez goriva i snage da ga dalje vuče naprijed. Kako dalje? To pitanje će obilježiti naredne godine svjetsku i ekonomsku elitu.
Ako se osvrnemo na nešto bliže okruženje, u evrozonu, od koje je gotovo potpuno ovisno naše finansijsko tržište, vidjećemo da uopšte ne stižu ohrabrujuće vijesti. Politika zaduživanja, kojom je decenijama idealizovana slika po kojoj je bio dovoljan ulazak u Evropsku uniju da procvjeta privreda preko raznih fondova, biće radikalno promijenjena, što će morati ostaviti trag na odnos i uticaj Brisela na političke prilike u BiH. Skoro svakodnevno stižu vijesti o broju članica Evropske unije koje su tehnički u bankrotu ili su korak do njega. Grčka, Kipar, Irska, Portugal, Španija, Slovenija, Italija... Iz Francuske posljednjih dana stižu upozorenja da se sve teže nosi sa dužničkom krizom.
Sad, kako se snaći u ovim novim turbulentnim i nepredvidivim okolnostima i kako što bezbolnije pronaći put rasta za male ekonomije kao što je naša, trebalo bi da budu prioritetna pitanja kojima se moraju baviti ovdašnje vlasti? Traženje prihvatljivih i ozbiljnih, sistematskih rješenja potvrdiće ozbiljnost i odlučnost da se hrabrije ulazi u neophodne reforme, ali i brže definisanje ključnih političkih odnosa entiteta i državnih institucija.
Republici Srpskoj, ali i Federaciji je podjednako u interesu, jer se u zajedničkim institucijama troši njihov novac, da što prije postignu dogovor o značajnom smanjenju potrošnje državne administracije i njeno svođenje na realno potrebnu mjeru. Danas niko u ovoj zemlji ne može sa sigurnošću reći šta radi 22.000 službenika u bh. institucijama.
Ovo je samo jedno od pitanja koje hitno treba staviti na dnevni red. Tu je, naravno, i pitanje dogovora o realnoj raspodjeli sredstava prikupljenih od PDV-a. Uvođenje podračuna za entitete sa kojih bi se uplaćivao novac za državne institucije jedna je od mogućnosti.
No, ne mogu se samo reformom zajedničkih institucija tražiti odgovori na ekonomsku krizu. Glavni posao je pred entitetskim vladama da značajnim rezovima obezbijede socijalnu i finansijsku stabilnost. Nije dovoljno samo smanjenje javne potrošnje i prosto rečeno prelivanje ono malo novca što se sakupi u budžetu sa problema na problem.
Nove okolnosti traže da vlast Republike Srpske mora konačno ući u sistematske reforme, potpunu promjenu političke i ekonomske filozofije, u kojima će Vlada biti partner privredi, a ne njen najveći poslodavac i jedini siguran platiša. Privredu treba rasteretiti raznih administrativnih i poreskih nameta, te joj zakonski trasirati put da zaživi tržište rada i konkurentnost. Vlada mora početi stimulisati, nagrađivati uspješne kroz razne olakšice, a riješiti se pijavica koje preko javnih preduzeća, kao što su željeznice i slični, a ima ih mnogo, isisavaju i ono malo zdravog, zarađenog novca.
Ako želimo uspjeti kao društvo u ova turbulentna vremena, treba da vrednujemo rad, kvalitetne projekte, zdrav i održiv biznis, a ne špekulante i razne budžetske barabe.