Izborna kampanja je u samom finišu i gotovo da svi akteri s dobrom dozom nestrpljenja iščekuju ponoć 3. oktobra kada bi trebalo da budu saopšteni prvi nezvanični rezultati.
A ti rezultati se već, što se tiče Republike Srpske, mogu iščitati iz veoma pouzdanih istraživanja javnog mjenja koja oslikavaju raspoloženje birača, a koji su uvjerljivo naklonjeni vladajućoj koaliciji. Ostalo je da kampanja bude privedena kraju i da zvanično bude ovjerena pobjeda stranaka predvođenih SNSD-om. Pitanje je samo kolika će biti brojčana razlika u poslaničkim mandatima.
Na kraju ove predizborne kampanje pokazale su se tačnim višegodišnje tvrdnje analitičara da je u Republici Srpskoj opozicija jedan jalovi miks stranaka, napravljen od PDP-a pa do SDS-a i nekakvih instant radikala, u stvari projekat međunarodnih mešetara koji je imao jedan jedini cilj, a to je da obesmisli vlast SNSD-a i time oslabiti i poziciju Republike Srpske u nekim budućim ustavnim pregovorima.
To je primjetno iz gotovo svake izgovorene riječi koju u ovoj kampanji kaže Mladen Ivanić, koji se baš trudi da ne iziritira nikoga u federalnim strankama svojom riječju, gestom, nastupom, predstavljajući se kao kompromisno rješenje koje može pomiriti dva suprotstavljena politička koncepta dominantna u Sarajevu i Banjaluci, tvrdeći da je SNSD-ov stav "Republika Srpska zauvijek, BiH dokle mora" samo obični trik, što su i te kako prepoznali u raznoraznim ranim bošnjačkim udruženjima koja su otvoreno pozvala svoje članove da glasaju za njega.
Na Ognjena Tadića niko više i ne računa kao na ozbiljnog kandidata, pogotovo ne nakon one blamaže sa SDS-ovim izbornim istraživanjem što su ga, navodno, sprovele "renomirane" nevladine organizacije iz Kotor Varoša.
Koliko je prazan takav politički koncept osmišljen po diplomatskim večarama u Sarajevu pokazuje činjenica da čak ni dobro upućenim novinarima niti analitičarima, a evo već je kraj kampanje, nije jasno šta se nalazi u onih pet proklamovanih ciljeva i principa što se nude biračima, a koje zadnjih mjeseci neprekidno ponavljaju.
Istini za volju, nije da meni nešto posebno smeta ta smušenost opozicionih stranaka, već me strašno nerviraju tvrdnje pojedinih međunarodnih činovnika i pojedinih članova ovdašnjih NVO da je eto opozicija takva kakva je jer uopšte nema pristup medijima, kako ih zaobilaze u širokom luku zato što Vlada već dvije godine dodjeljuje pomoć medijima u Republici Srpskoj. I tome slično.
Koliko su to besmislene tvrdnje, pogotovo danas u doba kada nekoliko klinaca može u garaži napraviti veoma čitan internet portal, govori i činjenica da nijedna opoziciona stranka već četiri godine nije uradila ništa, bukvalno ništa, na vlastitoj medijskoj promociji i prezentaciji svojih političkih ciljeva i programa. Oni čak nisu uspjeli osmisliti niti realizovati nijedan politički događaj, a da se glavni režiseri nisu jasno vidjeli iza zidina OHR-ove ograde u Sarajevu.
Čitava strategija koju su ovdašnjim opozicionarima osmislili ti njihovi strani pokrovitelji, predvođeni Rafijem Gregorijanom, sada već bivšim zamjenikom visokog predstavnika, da mediji treba da urade veliki dio njihovog posla, tako što bi razotkrivali lopovluk, pisali o aferama Vlade, da kriminalizuju svaku investicija koja je realizovana, da se diskredituje prvenstveno Milorad Dodik, pa onda i svi oko njega, kao dio nedemokratskog režima koji bičem i strahom vladaju Republikom Srpskom.
Tu medijsku kampanju pokrenula je Federalna televizija preko magazina "60 minuta", koju su s velikim zadovoljstvom prihvatili gotovo svi sarajevski mediji koji su u velikom stilu vratili jezik mržnje koji je u pojedinim periodima bio toliko prljav i degutantan da se s pravom postavlja pitanje kakvog ima smisla uopšte biti u jednoj takvoj državi prepunoj mržnje i netolerancije.
Takvu ulogu mediji u Republici Srpskoj nisu prihvatili, pa je iz istih krugova dodatno podgrijana priča kako su svi oni pod direktnom kontrolom vladajućih stranaka.
Uz koaliciju "Zajedno", Gregorijan je još osmislio i nekakav drugi opozicioni prsten koji čine novoosnovane stranke Dragana Čavića i Zdravka Krsmanovića zajedno sa sarajevskom Našom strankom, koji je trebao da bude alternativa i Vladi i opoziciji, nešto kao treći put, a koji je otvoreno gurao nekakvu kvazigrađansku priču sa primjesama nacionalno osviještenih pojedinaca.
Taj "treći put" nisu najbolje razumjeli ni lideri tih stranaka, ali su zato spretno maznuli po nekoliko stotina hiljada dolara od američkih donatora za plakate i akcije koje sprovode nekakva fantomska udruženja "Pritisak", čiji potpisi, istina, samo liče na lošu kopiju nekadašnjih srbijanskih "otporaša". Glavnom strategu Rafiju Gregorijanu kockice se baš i nisu složile onako kako je planirao, pa se u avgustu teška srca preselio iz OHR-a na radno mjesto u Stejt department.
Gregorijan, sad iz jednog od političkih odjela za Evropu, prijeti putem raznih regionalnih emisara kako će se za njega tek sada čuti u Republici Srpskoj kojoj će zagorčati ustavnopravni status u budućim političkim pregovorima. Na meti mu je posebno Milorad Dodik koji bi tek sad kao trebao da osjeti svu Gregorijanovu moć bez obzira koliko ubjedljivo pobijedio u trci za predsjednika Republike Srpske, jer ga smatra direktno odgovornim zbog neslavno završene višegodišnje karijere u BiH.
U stvari, Gregorijan preko svojih polugica u OHR-u, kao što su Kris Benet i Džejms Lajon, potpomognuti bivšim službenikom, a danas aktivistom Savjeta za demokratizaciju politike Kurtom Bassuenerom, i dalje pokušava da koordinisano upravlja i politički usmjerava opoziciju u Republici Srpskoj. Ali to mu je stvarno uzaludan posao. Stoga izborni uspjeh, koji će 3. oktobra uknjižiti SNSD i koalicija stranaka koju predvodi, predstavljaće prvenstveno pobjedu Republike Srpske i poraz jalove opozicije kao projekta međunarodnih mešetara.