Nevjerojatno je da se svi naši izbori svode na isto na rješavanje hercegovačkog pitanja. Ne primjećuješ da postoji dok ne počne kampanja, pa se ukaže kao poltergeist koji iz čista mira grune iz televizora.
Do tada si mirno gledao na ekranu Mirjanu Hrgu kako vodi dnevnik Nove TV. Malo te nervira, a opet, čini ti se da je OK, i da je seksi - u anketama koje objavljuje `Playboy` uvijek je na drugom mjestu, iza Severine, po frekvenciji odgovora na pitanje: `Koju biste javnu osobu najradije vidjeli golu na duplerici našeg magazina?`
Pišek i Sopek previše su podatne - a ideja da Mirjana Hrga konačno svuče grudnjak sa svog konzervativnog, bogobojaznog tijela atraktivne polovnjače, koja se frizira kao žene prethodne generacije, očito ima naboj, što nastaje usljed potiskivanja fundamentalnog političkog pitanja s dalekosežnim reperkusijama na ponašanje biračkog cenzusa...
Na čemu su se prelomili prethodni parlamentarni izbori održani 2003. godine? Čim je Sanader na stranačkom Općem saboru, još godinu dana ranije likvidirao hercegovačku struju Ivića Pašalića, stvoreno je ozračje za pobjedu koju je postigao na šarm, ali i stoga što smo unaprijed znali: `Poslije ovih izbora, pobijedi li Ivo, u Saboru će biti više Srba nego Hercegovaca!` Što se i dogodilo, ali Sanader nas je ipak iznenadio - na Markovu trgu nije ostavio nijednog jedinoga! Ne mislim tu, naravno, na Hercegovce po porijeklu - ta nisam rasist, pa ni regionalni - nego ciljam na pripadnike hercegovačkog lobija, na `političke Hercegovce`, dobro organizirane `zavičajce` koji su početkom devedesetih poharali Hrvatsku. Preuzeli su ključne pozicije u politici, ekonomiji, u sportskom menadžmentu. Čak je i predsjednik Dinama Hercegovac. Pogledaj bilo koji sportski savez u Zagrebu, bilo gradski ili državni; posvuda su raspoređeni, i to u nadmoćnoj većini - kako kažu naši Istrani - `oni zdolu`. Jedino je dr Gregurić uspio, uz pomoć `momaka iz kafića 'Hennessy'` od pošasti iz Gruda spasi pet-šest velikih firmi koje, doduše, kontroliraju 80 posto hrvatskog kapitala... No među pripadnicima toga njegova kluba također ima Hercegovaca, ali `odrođenih`, onih koji nisu bili uvezani s franjevačkom provincijom Uzašešća Marijina, sa Sigurnosno-izvještajnom službom, ni s `Eurohercom`.
Dakle, glas za Sanadera, bio je tada, 2003., glas protiv `političkih Hercegovaca`. Njima je Ivo bio nemeza: kako je samo po Saboru drečao Ljubo Česić kad je, kao krmak kojega za Martinje pograbe četiri nemilosrdna tipa u gumenim čizmama, predosjetio da nastupa egzistencijalna ugroza... Pošto je Sanader oformio Vladu, napadali su ga u svim medijama gdje su Hercegovci zadržali utjecaj, nadasve na HTV-u i u `Večernjem listu`, gdje, međutim, nisu uspjeli doživjeti kraj njegova prvog mandata - uvijek ga potcijeniš kao protivnika, ali na svoju štetu. Tako su se ti hercegovački kadrovi koje je Markica Rebić po birtijama primao u SIS i dodjeljivao im visoke činove te pravo na nošenje pištolja, pasivizirali, ili otišli na Novu TV i na Z1, gdje ne mogu napraviti puno zla...
Prvi predsjednički izbori na kojima je pobijedio Stipe Mesić 2000. godine također su odlučeni na hercegovačkom pitanju. Kad je Stipe zaurlao na splitskoj rivi - Neće oni na Širokom Brijegu odlučivati o našoj sudbini! - bilo je gotovo: pobijedio je landslideom. Zakonomjerno - jer kao što zna svaki politički stručnjak i nestručnjak: ako imaš overkill, uslijedit će bachlash. Pošto su na brzinu bili zauzeli sve ključne pozicije u društvu, čim su Tuđmanovom i Šuškovom smrću izgubili uporište na Pantovčaku, morali su pretrpjeti tu blagu čistku...
Razumije se da su i sudbonosni izbori 1999. na kojima se osovila Trećesiječanjska koalicija vođeni pod istom egidom - znalo se da biraš Hercegovce koji su tada još dominirali u HDZ-u, ili komunjare pomiješane s Vlajima, pa je odluka bila determinirana samim tim što valjanih Hercegovaca ima u nacionalnom korpusu malo, a imaju puno neprijatelja koje su uspjeli stvoriti u svim izbornim jedinicama. U onima u kojima su najprisutniji, kao u Desetoj, Dalmatinskoj, tzv. Hercegovačko-domorskoj županiji, ti su otpori i najjači, dok su najslabiji u dvjema depopuliranim slavonskim, ogrezlim u zaostalost i primitivizam, gdje su srpske cajke potpuno prevladale kao domaći folklor.
I na predstojećim parlamentarnim izborima što će se održati 25. studenog 2007. u prvi plan izbija hercegovačko pitanje. Prvo, diferencijacijom oko glasovanja u Bosni, zapravo u Hercegovini, koja se ne može shvatiti kao `peronospora`, pa nema nikakve osnove da ljudi koji ne borave u Hrvatskoj, ondje biraju svoje predstavnike za parlament u Zagrebu. Nema smisla, uostalom, ni to da ih biraju poreski obveznici u Ontariju, pa nema sumnje da će, pobijedi li SDP, pokrenuti ustavnu inicijativu da se obje anomalije, koje hrvatski izborni sustav čine jedinstvenim u svijetu, otklone i tako se eliminira jedan od krupnih razloga političke nestabilnosti zemlje.
Drugi temeljni aspekt hercegovačkog pitanja, ne manje važan od prvoga, koje, doduše, ima ideološki i povijesni kontekst, jer se svodi na priznavanje državnosti Bosne i Hercegovine te odustajanje od tuđmanovskih banovinskih fantazmi, posve je praktična stvar, a tiče se održanja samog hercegovačkog lobija, koji je opstao pod okriljem zagrebačkog esdepeovskog gradonačelnika Milana Bandića. Svi oni Hercegovci iz političkog nadzemlja, državnočinovničkog suterena i kriminalnog podzemlja, koji su izgubili prostor za djelovanje i zaštitu vlasti kad im je pukla žnora s hadezeovskom vladom Ive Sanadera, smjestili su se lijepo u municipalni okvir glavnog grada, te postali `bandićevci`. Ako na predstojećim izborima pobijedi HDZ Ive Sanadera, kako će proći Bandić i `bandićevci`? Sjajno - kao prirodni saveznik vlasti moći će oni iznutra razjedati i razgrađivati stožernu stranku opozicije, a pošto su u međuvremenu kljoknule sve male stranke sredine, Sanader može spostaviti monopol vlasti o kakvom je i Tuđman tek sanjao. Za dvije godine nema ni Stipe - i onda, zaista, ni nebo nije granica...
Na konvenciji SDP-a na kojoj je izabran Zoran Milanović jasno se vidjelo da je esdepeovska stranačka populacija duboko podijeljena - Zoki je pobijedio ne samo zato jer je bilo očito da ih on jedini može kredibilno voditi u utrci za vlast, nego i stoga što je bilo jasno da će, ako ne izaberu njega, nego Željku, stranka sigurno izgubiti izbore, te u tom slučaju pasti Milanu u šape, pošto on ima vlastitu, konsolidarnu bazu, koja ne ovisi o SDP-u, esdepeovskoj političkoj mašini i ideologiji, nego o hercegovačkoj bratiji i njezinom autentičnom izbornom tijelu u dubravsko-sesvetskoj 2. izbornoj jedinici. Milanova prevlast značila bi odlazak barem polovice članstva iz stranke, dakle rascjep, raspad, atomizaciju - pa bi krhotine SDP-a kružile s ostalim lutajućim asteroidima u zrakopraznom prostoru hrvatske politike. Diferencijacija na `bandićevce` i `antibandićevce` bila je stoga na konvenciji zaista `vjersko, a ne političko pitanje`.
Što ako na izborima pobijedi SDP? Bandić će dobro proći i bit će relativno siguran do lokalnih izbora. No, vladajući SDP s Bandićem u njegovu okrilju - to se ne može dugo održati. Previše je afera koje su počele izlaziti na vidjelo već uoči izbora, pošto sadašnja vlast mora lokalizirati uspjeh koji će on postići na terenu, radi općeg balansa između dviju vodećih stranaka. Dakle, ovi će izbori opet presuđivati o hercegovačkom pitanju - o tome hoće li glasovi Hercegovaca iz Hercegovine prevagnuti kod izbora za hrvatsku vladu, te hoće li hercegovački lobi zadržati političke pozicije koje mu može oduzeti jedino Zoran Milanović, suparnik i prirodni politički neprijatelj Milana Bandića, te svega onoga što on simbolizira u hrvatskoj politici.