Jezivo prestrašen Pulsovim prognozama budućnosti, HTV je optirao za prošlost i Dnevnik započeo gostovanjem genijalnog Splićanina Slavena Bilića, zaslužnog za veličanstvenu pobjedu na "Wembleyu", koja se, međutim, dogodila u srijedu, JUČER, a Dnevnik, kako mu i naziv kaže, treba biti emisija s DANAŠNJIM, novim, nepotrošenim vijestima, dakle onima od četvrtka 22. studenog, kad se taj skandal dogodio.
No, kako su na lageru svježe imali samo rezultate velikog istraživanja što za njih i za "Jutarnji" provodi Puls, nisu htjeli poniziti HDZ neugodnom viješću da po anketi gubi usprkos svim naporima medijskog sektora, bez obzira na pedeset ili sto milijuna ili tko zna koliko kuna koje su bljunuli u propagandu, sve uz beskrupuloznu potporu Crkve, što se upustila u takav "grijeh struktura" da ga ne bi mogla otkupiti niti da svoju tvrtku, kao HT, stavi na londonsku burzu, pa emitira povlaštene indulgencije. Stoga je prvo išao Bilić, nogomet, a tek u 12. minuti Dnevnika vijest da HDZ puši jedan posto, što znači da se od posljednjeg istraživanja prije mjesec dana, razlika u korist SDP-a povećala. Na teletekstu HTV-a to su plasirali pod naslovom "HDZ i SDP izjednačeni". Tako su i Hrvatska i Engleska igrale izjednačeno - trudili su se i jedni i drugi, a onda je Hrvatska dala samo jedan gol više.
Po proračunu prema d'Hontovoj metodi na ovom istraživačkom uzorku, SDP dobiva četiri mjesta u parlamentu više, ne računajući dijasporu, ali, s obzirom na prednost u većem broju izbornih jedinica to vodstvo, realno, može također biti znatno veće... Pišem ovo dva dana prije izbora, a čitat će se kad sve bude gotovo, ali nema veze, samo kažem da je trend vidljiv, da je stvar trebalo u Dnevniku komentirati, jer se moglo jasno razabrati kako SDP u Hrvatskoj po anketi postiže 7-8 mandata vodstva, a HDZ u Hercegovini ne smije uzeti više od 5-6, ako izbore namjerava provesti u legalnim okvirima. U tom je slučaju Zoki pobijedio za jedan gol, pa je njegova slika na svim naslovnim stranicama. Ali, bez obzira na rezultat, znam da se hrvatska politika od ovog časa ireverzibilno promijenila. Nema više imperijalne vlasti vladajuće stranke ni umrtvljene opozicije, kao u Sanaderovu mandatu dok je SDP vodio Ivica Račan, a sve oporbene inicijative prepuštale se Stipi Mesiću i interesnoj grupi koja se okupila u njegovu predsoblju. Gotovo je sa samnambulizmom odumrlog parlamenta, u kojemu je aktivan bio samo Slaven Letica. Opozicija će u ovom mandatu biti strahovito jaka, a što je najvažnije, čim se formira vlada - nema šanse da uz ovako malu razliku i silnu nervozu, sve prođe mirno i bez histerije u medijima - počet će, odmah poslije Nove godine, nova utrka za mjesto predsjednika Republike, koji se bira dvije godine kasnije...
Bit će, naslućujem, tri kandidata: jedan Mesićev, ne znaš tko, ali odnekud će ga već ispuknuti, zatim Ivo Sanader i naposlijetku - Zoran Milanović. Mislim da to drži u svakoj kombinaciji.
Pobijedi li Sanader, htjet će zauzeti i Pantovčak, jer osjeća da onamo pripada. U tom slučaju, Milanović će morati prihvatiti izazov, da ne čeka četiri godine. S popularnim mandatom koji je dobio ovako velikim, dosad nezamislivim uspjehom SDP-a na parlamentarnim izborima, ići će dalje, pa prvo treba konsolidirati stranku, iznijeti frakcijske bitke, preživjeti specijalne operacije režima, te na konvenciji stranke dobiti potporu za predsjedničke izbore.
Ako pobijedi SDP pa premijer postane Ljubo Jurčić, opet nema nikakvog razloga da se, za dvije godine, Milanović ne kandidira za predsjednika - bude li se natjecao i Sanader uspije li se održati u stranci, ili preživi na nekoj europskoj sinekuri, opet ga neće moći pobijediti bilo koji stranački aparatčik. Možda se i Bandić kandidira kao Stipin povjerenik - imaju iste prijatelje - a mogao bi, možda, i Čačić, ali sve je to jako upitno, spekulativno, pošto će, ako dođe do promjene vlasti, puknuti mnoge velike afere, što se uvijek događa kad se temeljno izmijeni konfiguracija na političkoj sceni. Procjena o potencijalnim predsjednicima - toga se, uostalom, treba čuvati kao vraga, jer na parlamentarnim izborima još možeš uočiti trendove, a personalne kotacije, to kako će se netko snaći u ovakvoj ili onakvoj situaciji, to zbilja ne možeš nikada.
Već sam se jednom zakleo da neću prognozirati predsjednike. Jer, 2000. godine napisao sam da Mesić, koji je mjesec-dva uoči svoje prve pobjede bilježio 3% podrške u anketama, možda može proći kao predsjednik Boksačkog saveza, a nikako kao predsjednik države. Ipak sam se još jednom zaletio procjenjujući nedavno da će Lojze Peterle, kakav god jest, pobijediti blijedog Turka, koji je gori i od apolitičnog Mitje Gasparija. Naravno, Turk je pregazio Peterlea, koji je većinu dobio valjda samo u svom selu. Ćorava posla. Nikad više, što reče Gavran Edwarda Allena Poea - valjda kao odziv na rodino - Bit će još! No, ovo nisam ja smislio, nego je izvalio sin Mustafe Nadarevića, bez predumišljaja, na satu hrvatskog. Dečko ide u srednju školu, umjesto da nastupa u hrvatskim stand-up i sitcom televizijskim serijama, kojima hitno treba infuzija humora, budući da su sve kolabirale, pa su se krivulje rejtinga na instrumentima izravnale, a ono jezivo alarmno pištanje razliježe se hodnicima difuznih ustanova, dok dežurna sestra panično zove: "Dr House! Dr House!"