U poslijeratnoj istoriji parlamentarnih izbora nikada ranije političke partije i međunarodni zvaničnici nisu otvorili sezonu lova na glasače.
Danas se gotovo sve političke grupacije ponašaju kao da se izbori održavaju za trideset dana, najkasnije sredinom aprila, jer nema tog događaja koji odmah ne dobije najveću političku pažnju.
Slučaj hapšenja Ejupa Ganića u Londonu, jednog od bivših ratnih bošnjačkih šefova a danas vlasnika Britanskog koledža u Sarajevu, najbolje ilustruje stanje u BiH.
Za zvanično Sarajevo stvar je od najvećeg nacionalnog interesa jer, zaboga, otkud Srbiji pravo da zahtijeva hapšenje "dokazanog bh. patriote" za navodne zločine u Dobrovoljačkoj ulici, te krvave 1992. godine kada još niko zvanično nije ni utvrdio čak ni ko je prvi pucao na kolonu JNA koja je napuštala kasarnu.
"Ovo je nastavak agresije", podviknuo je Haris Silajdžić napuštajući sastanak sa zvaničnicima Savjeta Evrope nakon što mu je vjerni Damir Arnaut saopštio da je britanski ambasador u BiH potvrdio hapšenje.
Nije Harisu Silajdžiću toliko stalo do toga da li će njegov nekadašnji ratni rival za "prvog do Alije" prenoćiti u zatvoru, ili čak ako ne plati kauciju provesti i cijeli mjesec dana na tvrdoj strunjači londonskog bajbuka, već je uvidio sjajnu priliku da kroz Ganićev slučaj možda podigne za jedan procenat svoj izborni rejting. Sa pet na šest odsto.
"Vjerovatno bi bilo i sedam, a možda i osam odsto samo da nekako onog Jovana Divjaka nagovorimo da skokne bar do Beča na kakav okrugli sto. Armijski general, a još Srbin. Šta misliš, Svene?", glasno razmišlja Silajdžić očekujući potvrdan odgovor od ministra Alkalaja koji je u tom trenutku prečekirao kartu za London.
Slučaj Ganić stavio je na muke i britanskog ambasadora Majkla Tejtema, koji se izvinjavao po Sarajevu zašto je bivši predsjednik Federacije BiH zaglavio po pravosuđu njegove zemlje.
"Naglašavam da ovaj slučaj ni na koji način ne predstavlja diplomatsku ili političku izjavu britanske vlade, niti bilo koji stav Vlade u vezi sa prošlošću. Ovaj korak je ispunjavanje pravnih obaveza britanskih vlasti u skladu sa zakonom", rekao je Tejtem svjestan da mu bošnjačka javnost baš neće puno povjerovati. Na potvrdu nije dugo trebalo da čeka jer je brzo dobio odgovor da "sve što dolazi iz Engleske naprosto smrdi".
I stvarno, ako izuzmemo povod za ovakvu izjavu akademika Muhameda Filipovića jer se sigurno ne možemo složiti o tome da li je Ejup Ganić trebalo da bude uhapšen ili ne, ona se slobodno može proširiti da već duži period sve što u BiH dolazi od stranaca naprosto zaudara na potpuni protektorat.
Ako je trenutno atmosfera teška i jedva podnošljiva, sasvim sigurno da su je dobro začinili i predstavnici međunarodne zajednice, koji se posljednjih godina bez rukavica miješaju u ama baš sve u ovoj zemlji.
Tačno je da ovdje ne postoji dovoljna svijest o političkoj toleranciji stranačkih grupacija i da su lideri poprilični egoisti opsjednuti vlastitim rejtingom uvijek spremni da na svaku izjavu koja ima nacionalni predznak uzvrate dvostruko jače i žešće i da je takav način razmjene mišljenja već ukorijenjen kao dio tradicije političkog dijaloga.
Ako na sve to dodamo i direktno miješanje stranaca u političke procese, konkretno pred izbore, onda dobijemo ovo što trenutno i imamo, ma kako se stanje nazvalo.
I ne radi se ovdje samo o biranju nekih svojih izbornih favorita. To je samo jedan segment njihovog djelovanja. Međunarodna zajednica se toliko duboko ukorijenila u sve pore bh. društva da ono ne može ni da diše vlastitim plućima a da za odobrenje ne priupita nekog stranog službenika.
I nije tu samo OHR, već i sve međunarodne institucije i diplomatska predstavništva. Predstavnici međunarodne zajednice u BiH direktno preko OHR-a, a indirektno preko brojnih raznoraznih organizacija, što stranih što domaćih, utiču na rad skoro svih institucija uglavnom zakonodavne i sudske vlasti, a u manjoj mjeri i na institucije izvršne vlasti.
Banalan primjer koliko je bh. društvo zavisno od međunarodnih zvaničnika je medijsko tretiranje od svakodnevnih poslova, susreta sa predstavnicima vlasti do slobodnih aktivnosti, ambasadora zemalja članica PIC-a. Ne postoji bitniji politički događaj, dobar ili loš, a da o njemu svoje mišljenje nisu dali i predstavnici međunarodne zajednice. I uglavnom se svrstavaju na jednu stranu.
Najbolji primjer je proces ustavne reforme koji je godinama tema međunarodne zajednice, koji svakih nekoliko mjeseci zakuvaju nekakvu priču o potrebi nadogradnje Dejtonskog ustava. To je nedavno ponovo aktuelizirao Eduard Kukan, šef Delegacije Evropskog parlamenta za zapadni Balkan, da postoji u Evropi vrlo živa diskusija o korisnosti Dejtona danas.
"Smatram da je sasvim legitimno postaviti pitanje sagledavanja Dejtona iz novog ugla, da bi ga se popravilo ili šta već", tvrdi Kukan istovremeno odbijajući samu pomisao da se iz BiH ukloni čitava međunarodna struktura i omogući domaćim političkim snagama da preuzmu potpunu kontrolu procesa u državi.
"To bi bilo katastrofa. To je isuviše hrabra ideja da bi se mogla sprovesti u djelo. Uslovi za to još ne postoje i mislim da je to suviše revolucionarno", iskren je Kukan.
Zato će i na ovim izborima, koji će biti održani u oktobru, iako se svi, baš svi ponašaju kao da će biti u aprilu, stranci igrati bitnu ulogu kreirajući atmosferu koja bi mogla pomoći njihovim favoritima. Načini su već odavno poznati.
Haris Silajdžić zna da on definitivno nije taj favorit i zbog toga ta žestina u odbrani lika i djela Ejupa Ganića. A kakva bi tek bila da neko ipak uhapsi i Jovana Divjaka. Pa i zbog saobraćajnog prekršaja.