Izbori u Srbiji nisu bili posljedica normalnog političkog razvoja zemlje nego su iznuđeni specijalnim okolnostima koje su nastale nakon što je jednostrano proglašena i od nekih europskih zemalja i SAD priznata neovisnost Kosova, koje je od 1389. godine palo pod upravu Osmanskog carstva, a potom bilo od njega oslobođeno i od 1912. godine, pa sve do prije tri mjeseca, nalazilo se u sastavu Kraljevine Srbije, zatim unutar Kraljevine Jugoslavije i Republike Srbije unutar Federativne Republike Jugoslavije i njene Republike Srbije, i najzad kao autonomna pokrajina unutar Republike Srbije kao samostalne države.
Sadašnje izbore je iznudila razlika u pristupu srpskih političkih stranaka uopće i posebno onih unutar do tada vladajuće koalicije demokrata i njima pridruženih stranaka prema problemu Kosova, kao osnovnom problemu cjelokupne srpske politike već gotovo više od trideset godina. Ako nema jedinstvenog stava ni u vladajućoj koaliciji niti među najjačim strankama u zemlji o najvažnijem političkom pitanju države, tada i ne preostaje ništa drugo do vršiti izbore i prepustiti biračima da oni odaberu politiku koju će država slijediti u datom pitanju, sve do nekog mogućeg rezultata.
Da nije bilo kako se dogodilo, bilo je uputnije da su političke snage u Srbiji našle kompromis u odnosu na to pitanje i razradile jedinstvenu strategiju i taktiku borbe protiv nametnutog rješenja u odnosu na stanje teritorijalnog integriteta zemlje. Nažalost, a to će imati znatne negativne posljedice po srpsku politiku i stanje u Srbiji uopće, takav kompromis nije bio moguć, a mišljenje je pisca ovih redova da kompromis nije bio moguć, prije svega, zbog tvrdih stavova radikala, koji su i očekivani, ali i nerazumno tvrdih i nejasnih stavova Srpske demokratske stranke, Vojislava Koštunice i njegove stranke, koji nisu pokazali dovoljno političkog realizma i uvažavanja složenosti nastalih okolnosti, te su se ukopali u stavu koji nije mogao ništa donijeti, ali je mogao izazvati nove velike poteškoće za Srbiju kao državu i za Srbe kao narod. Koštunica se nije od Demokratske stranke Tadića razlikovao u osnovnom stavu o tome da je Kosovo dio Srbije i da se nijedna srpska vlada ne može i neće složiti s proglašenjem neovisnosti te pokrajine, nego u tome što je Tadić imao soluciju koja je govorila da je srpska politika jača i bliža svome cilju ako je Srbija unutar Europske unije, dok je Koštunica pristupanje Europskoj uniji izjednačio s izdajom Kosova, odnosno izjednačio ga s priznanjem neovisnosti, mada nije imao nikakvu realnu politiku kojom bi svoje stajalište obrazložio kao ostvarivo i moguće. Srbija ima mnogo manje šansi da obrani svoja prava izvan, nego unutar Europske unije i u tome je bitna razlika te dvije politike, a kako izgleda srpsko političko mnjenje je podržalo politiku Tadića i njegovih partnera, tj. stav da je Srbija moćnija i bliža ostvarenju svojih interesa unutar, nego što bi bila izvan Europske unije.
Prije nego što prokomentiramo političku situaciju u Srbiji i oko nje, nastalu nakon izbora, treba bar nakratko da vidimo i komentiramo rezultate izbora. Kao najjača politička grupacija iz ovih izbora izašla je koalicija DS-G17-SPO, koja je dobila 38,7% ukupnih glasova. Ako uzmemo u obzir da su i SPO i G17 relativno marginalne stranke, u odnosu spram tri vodeće stranke srpske političke scene (DS, SRS i DSS), onda je sigurno da je DS, po broju glasova koje je sama ona privukla na ovim izborima, ili izjednačena ili je čak i nadišla SRS, što se događa prvi puta nakon izbora poslije rata nastalog 1991. godine, posebno poslije pada režima Slobodana Miloševića. Druga po jačini je SRS sa 29,1% glasova, što je osjetan pad i u odnosu na njene ambicije i u odnosu na sve dosadašnje njene rezultate u odnosu prema Demokratskoj stranci.
Treća po jačini politička snaga je grupacija DSS-NS sa 11,3% glasova, što je veoma slab rezultat za ambicije Koštunice i njegovog partnera Ilića, pa se Koštunica, kome se u ovoj kombinaciji može pridati oko 8% glasova, mora smatrati za glavnog gubitnika na ovim izborima. Ako je neko stvarno izgubio povjerenje biračkog tijela Srbije, bio je to Vojislav Koštunica sa svojom politikom bez politike i do zla boga dugom zloupotrebom ključnog položaja svoje stranke u dosadašnjim koalicijama naspram radikala i desnice uopće. Sada se pokazalo da se on politički utapa u desnicu kojoj je oduvijek i pripadao. Četvrta snaga je grupcija SPS-PUPS-JS sa 7,9% glasova. Ali je svakako mnogo signifikantniji i politički relevantniji rezultat LDP-a sa 5,2% glasova, jer je ta stranka na izbore izašla sa sasvim novim i u srpskoj politici veoma neuobičajenim programom i jer odista radikalno usmjerava Srbiju ka novim putevima i time snažno puše u krmu Tadićevoj koaliciji i europeistički usmjerenim snagama u Srbiji uopće.
U tom kontekstu se može s pravom i bez obzira na to šta bi eventualno mogle donijeti u nas uobičajene poslijeizborne kupovine ljudi i njihovih savjesti, u čemu Koštunicu ne treba potcjenjivati, da je koalicija ili pokret za europsku Srbiju i da je ideja da je mjesto Srbije u Europi, da Srbija sa Europom i u njoj treba da traži rješenje svih svojih bitnih problema, a ne da se postavlja protiv nje, ima prevagu u srpskom političkom tijelu i to je veoma pozitivno za samu Srbiju, ali i za cijeli region.
Zbog čega je europeistički orijentirana Srbija važna za sve nas, pa i za Bosnu i Hercegovinu.
Prvi razlog leži u centralnom položaju Srbije na Balkanskom poluotoku. Srbija leži u središtu poluotoka i naslanja se na njegove glavne rijeke - Dunav, Savu, Drinu, Moravu i Tisu. Ona otvara i zatvara sve druge balkanske države i prema jugu i prema sjeveru, a to je glavni pravac komuniciranja u historiji i danas, kad se tiče Balkanskog prostora. Ona u odnosu na sve obodne države, osim Rumunjske, ima najviše stanovnika. Istovremeno, ona je, osim prema sjeverozapadu, najmanje otvorena od svih drugih zemalja.
Drugi razlog se sastoji u tome što je Srbija, bez obzira na sadašnju fenomenologiju političkog života i žargon tamošnje politike, ipak multikulturna i multivjerska, kao i multietnička država, te se u tome direktno naslanja na ideal Europe u smislu u kojem Europa sebe definira upravo tim terminima. Ona to nije prestala biti unatoč svim etničkim i vjerskim napetostima proteklog vijeka. To ulijeva nadu ostalim narodima u regiji da se u Srbiji neće ići ka nacionalističkoj homogenizaciji i eskamociji prava drugih nacionalnih skupina, kako se dogodilo u nekim drugim zemljama regije, što je upravo antieuropsko ponašanje, koliko god to lideri tih zemalja, koji se inače predstavljaju kao veliki i zakleti europejci, događa.
Treća bitna stvar jeste da Srbija predstavlja matičnu zemlju za Srbe, koji žive u gotovo svim ostalim zemljama na Balkanu i da njeni dobri i pozitivni europski usmjereni odnosi s tim zemljama mogu unaprijediti položaj Srba u njima, ali i unaprijediti poziciju i čvrstinu tih zemalja, doprinijeti konsolidaciji tih zemalja i uopće prilika i odnosa u cijeloj regiji.
U tom smislu je ono što se događa u Srbiji veoma važno za sve nas i mi treba da se radujemo ako u njoj demokratske i proeuropejske snage postanu vodeće i usmjere brod srpske politike ka Europi kao zajedničkoj luci kojoj svi težimo.
Nadamo se da će pobjednička koalicija, pomognuta od manjih stranaka i koalicija demokratske i europske inspiracije, uspjeti veoma brzo formirati vladu koja će čvrsto stajati na nogama i koja neće ovisiti od ćudljivosti i nedostatka ideja jednog Koštunice ili preobilja, ali nažalost pogrešnih, zastarjelih i neeuropskih ideja, ideja koje je vrijeme pregazilo i koje mirišu na prošlost, kakvih imaju radikali na svom lageru, a osobito u Hagu, odakle ih u obilju i dobivaju.