Centralna izborna komisija (CIK) BiH već je počela pripreme za opštinske izbore, koji će biti održani za manje od godinu.
Iako se u BiH izbori održavaju svake dvije godine, ovog puta pripreme za opštinske izbore kao da su došle neuobičajeno rano. Razlog je više nego očigledan - još nisu implementirani rezultati prošlogodišnjih opštih izbora. Iz nevladinog sektora i opozicionih partija sve se češće čuju zahtjevi za održavanje vanrednih izbora, a ovakvu mogućnost ne odbacuju ni u strankama pozicije (ako se na nivou BiH uopšte može govriti o poziciji i opoziciji, dok je nepoznata i parlamentarna većina).
Priča o vanrednim izborima nekako je primjerenija nevladinom sektoru, za koji se može pretpostaviti da nije posve upućen u zakonske procedure ili svoj rad zasnivaju na bazi raznih inicijativa. Stranke, bile one opozicione ili vladajuće, trebalo bi striktno da se drže zakonskih propisa i ne nude nemoguća rješenja. Ne postoji zakonski osnov da se u BiH održe vanredni izbori jer to ne predviđa Izborni zakon BiH. Koliko je to dobro ili loše može se razmatrati na raznim sesijama, ali i na sjednicama domova Parlamentarne skupštine BiH, koja je usvojila Izborni zakon i sve njegove izmjene u posljednjih nekoliko godina. Izjava Sulejmana Tihića, predsjednika SDA, da bi se moglo razmišljati i o vanrednim izborima ako se uskoro ne postigne dogovor za formiranje Savjeta ministara BiH ima posebnu težinu jer se radi o stranci koja je na vlasti već treći mandat. Iako ni Tihić nije oduševljen vanrednim izborima jer ne vjeruje da će se odnos snaga bitno promijeniti, svjestan je da nema onoga ko će raspustiti parlament i krenuti u još jednu avanturu opasnu za BiH. Ovakva izjava može poslužiti kao pritisak na političke protivnike, ali i kao pokazatelj snage stranke u čije ime se govori jer su spremni za novu procjenu kod biračkog tijela. Može to biti i mamac za političke oponente koji insistiraju na vanrednim izborima bez da su napravili ijedan korak u institucionalnom smislu da se to zaista i desi. Kako sada stvari stoje, nema nijedne mogućnosti da se dese vanredni ili prijevremeni izbori u BiH jer to zakonom nije regulisano. Nepostojanje izvršne vlasti na nivou BiH duže od godinu može biti i posljedica ove zakonske nedorečenosti. Vanredni izbori, ako bi ih bilo moguće realizovati, došli bi u najgorem mogućem trenutku za BiH. Za početak ne bi imao ko da finansira ovaj izuzetno skup proces, potom nejasno je za koji nivo treba ponovo raspisati izbore. I sami lideri stranaka u FBiH priznaju da je problem u nemogućnosti postizanja dogovora među njima samima, pa time niko u Republici Srpskoj nema nikakvog razloga da ponovo izdvaja novac za izbore kada su na vrijeme formirali sve nivoe vlasti, bar tamo gdje je odluka bila isključivo na njima. Parlamentarna skupština BiH radi pa je pitanje zašto raspuštati njih koji su otkočili čitav niz procedura koje su čekale na novi saziv parlamenta.
Čekajući harmonizaciju odnosa u FBiH, postalo je jasno da ima i većih problema od dvoentitetskog uređenja, što je osnovno opravdanje za stranke najljuće protivnice ovakve organizacije države
Nepoznanica je ko čini parlamentarnu većinu u bh. parlamentu i to se više puta pokazalo kao osnovna kočnica za njihov rad jer se odbijaju zakoni važni za evropski put, ali i ekonomski napredak, pa je rad poslanika pod direktnim uticajem jalovih dogovora stranačkih lidera. Ono što poslanici mogu da urade kroz komisije i učešće na međunarodnom planu, učinili su, a suvišno je očekivati da mogu preuzeti odgovornost za nešto što mora biti plod političkih dogovora. Propalo imenovanje već zaboravljenog Slave Kukića za predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH najbolja je ilustracija besmislenog pokušaje da parlament radi mimo političkih dogovora. Nakon što je Kukić otišao u prošlost, zaboravljene su i obaveze Predsjedništva BiH da imenuje novog mandatara, a tome kumuju i nejasne zakonske procedure i kolizija bar dva zakona. CIK BiH time se ne bavi, a od kako je visoki predstavnik privremeno(!) ukinuo odluku ove komisije do njihovih tumačenja se previše ni ne drži.
Ono što bi moglo uozbiljiti zaraćene partije, prvenstveno na području FBiH, su budžetski korisnici i socijalni problemi. Odličan primjer za to je posljednje dešavanje u Livanjskom kantonu, gdje su prosvjetni i zdravstveni radnici te zaposleni u administraciji počeli sa štrajkom upozorenja, jer skoro 13 mjeseci nemaju ni vladu ni budžet. Ovdje problem nije u međunacionalnim već u međustranačkim razmiricama, a rezultat je isti kao u preostala dva kantona FBiH koji nemaju vlast. Nakon svega može se zaključiti da je prava sreća (ili nečija vizionarska moć rasuđivanja) da država BiH može funkcionisati u nedogled s odlukama o privremenom finansiranju jer bi u pitanje doveli i servisiranje spoljnog duga i međunarodne obaveze. Čekajući harmonizaciju odnosa u FBiH postalo je jasno da ima i većih problema od dvoentitetskog uređenja, što je osnovno opravdanje za stranke najljuće protivnice ovakve organizacije države. Sve je jasno, reklo bi se, a još ne umire nada da će visoki predstavnik čarobnim štapićem riješiti dnevnopolitičke probleme, koji se uporno i bez argumenta dižu na viši nivo. Vanredni izbori su vanredno stanje, a ono će početi kako se bude bližila izborna kampanja za predstojeće izbore koje u CIK-u polako pripremaju.