Predizborne kampanje su prilika da se ponude slatka ekonomska obećanja od kojih kasnije obično ne bude ništa.
Iako je tako, birači ih lako prihvataju, mada ih ne uzimaju mnogo k srcu. Za njihovo opredeljenje su mnogo važniji opšta orijentacija stranke, ključne stranačke ličnosti ili karakteristične reči i slogani. Iako ekonomska obećanja ne znače mnogo, njihovom analizom može se ponešto doznati. To važi i za proteklu kampanju za parlamentarne izbore u Srbiji. Izbori su gotovi, pa da zavirimo malo u ekonomski deo protekle kampanje, jer je to važno i za tu zemlju i njene susede.
Prva zanimljiva stvar je da pozivanje na članstvo u Evropskoj uniji nije bila važna ekonomska tema. Samo usput se ponegde provlačilo kako će približavanje EU biti korisno i za privredu Srbije. Bar dva razloga ima zašto je to tako. Prvo, putovanje Srbije ka EU traje predugo i obećanja na tu temu su potrošena. Drugo i važnije, EU ima velike ekonomske probleme. Pre petnaestak godina je kandidatura imala neki pozitivan uticaj, danas ni članstvo ne znači mnogo u privlačenju ulaganja. Važno je kakva su pravila igre u nekoj zemlji. Mnogo investitora je otišlo iz Portugala ili Grčke, malo je došlo poslednjih godina. A to su, ne samo članice EU nego i evrozone. Ako te dve stvari ne znače ništa, sigurno ne znači ni kandidatura.
Druga zanimljiva stvar jeste da su sve sem jedne kampanje u ekonomskom domenu bile slične kao jaje jajetu u tri ključne stvari. Prvo, sve su bile zasnovane na etatizmu i populizmu. Takve politike nikada i nigde nisu dale dobre rezultate, ali se lako prodaju. Drugo, niko nije govorio o potrebi promene postojećih pravila igre na nekim ključnim tačkama. Ista pravila daju iste rezultate, a oni su zajedno u Srbiji bili i ostaće loši. Treće, svi su govorili o ciljevima (ulaganja, radna mesta, prosperitet), a niko nije pominjao sredstva da se to ostvari. Zato su ta obećanja samo ludom radovanje. Usput, bilo je mnogo grotesknih ideja, pominjanja iznosa koji su nezamislivi i za ulaganja u nekoj prosperitetnijoj zemlji. Ovi koji su bili na vlasti mogli su nešto i da sprovedu. Ako nisu, a govorili su da će tek sada, znači opet obmanjuju birače. Opoziciji je tu malo lakše, jer je mogla da laže na kredit.
Od ovog opšteg tona razlikovala se samo kampanja jedne marginalne stranke u Srbiji (LDP), koja se zalaže za ograničenje javnih izdataka, poštovanje granice duga i deficita. To su koraci u pravom pravcu, ali nedovoljni, nedostajali su pozitivni koraci za popravljanje poslovnog okruženja i unapređenje vladavine prava.
SPS je imao ekonomski nesrećnu kampanju, koja je populističnija od drugih, npr. kada je naglašavala da MMF treba da ode iz Srbije ili da će hapsiti strane investitore koji zabranjuju osnivanje sindikata u firmama. Kada i ako uđe u vladu, SPS će među prvima na kolenima moliti MMF da dođe. Srbija je težak ekonomski bolesnik, koji ne može da se reformiše, pa ne može bez MMF-a, inače nastupaju još veći problemi. Još providnija nego prethodno je navodna briga za sindikate po cenu kvarenja odnosa sa investitorima, bez kojih ne bi bilo ni radnika ni sindikata.
Sve sem jedne kampanje u ekonomskom domenu su bile slične kao jaje jajetu u tri ključne stvari. Prvo, sve su bile zasnovane na etatizmu i populizmu. Takve politike nikada i nigde nisu dale dobre rezultate, ali se lako prodaju. Drugo, niko nije govorio o potrebi promene postojećih pravila igre na nekim ključnim tačkama
Bilo je još bisera u kampanji. Svi ističu poljoprivredu kao ključnu razvojnu šansu. Jadna je zemlja u kojoj je poljoprivreda glavna nada. U zemljama zapadne Evrope ona stvara u proseku nešto ispod 3% nacionalnog dohotka. Kapitalna vrednost radnog mesta u poljoprivredi je najmanja i zato je smešno tamo tražiti glavnu razvojnu šansu.
Da ne govorim o milijardama ulaganja iz Rusije (DSS), kopanju kanala ka Egeju (SNS) i sličnim obećanjima, koja su i na prvi pogled besmislena.
Mnogo je važnije da su izbori prošli, slatka obećanja će nestati, a pobednik će biti suočen sa velikim problemima. U osnovne spadaju jačanje dužničke krize u Srbiji, dalji pad zaposlenosti, smanjivanje državnih plata i penzija, rast inflacije, rast nelikvidnosti i sve veći problemi servisiranja bankarskih kredita. Kada te stvari počnu sve jače da pritiskaju Srbiju, samo retki će se sa setom sećati slatkih obećanja. Jer to što će se dešavati biće praktično suprotno u odnosu na ono što je obećavano. Ali, davanje obećanja ništa ne košta, a od realnosti nikako ne može da se pobegne. Tako političari u Srbiji najavljuju vrlo zabavan i prijatan film, a ono što ćemo gledati biće tužno i neprijatno. A ono što se bude dešavalo u Srbiji prelivaće se i na susede.
Neko će reći da je ovo do sada uglavnom kritika, a da se ne kaže šta bi trebalo raditi. To je donekle tačno, mada je predlog provučen kroz tekst. Ono što treba su reforme, koje bi imale tri fokusa. Prvo, jačanje vladavine prava. Drugo, protržišne reforme, da bi se povećala konkurentnost privrede. Konkretne mere bi bile jačanje finansijske i poslovne discipline, veća liberalizacija tržišta rada, dovršenje privatizacije, uključujući javna i mnoga javna komunalna preduzeća, liberalizacija deviznog poslovanja, liberalizacija većine preostalih cena koje kontroliše država, potpuno oslobađanje tekućih i kapitalnih transakcija itd. Dakle, ima mnogo toga da se uradi. Treće, skidanje države sa grbače naroda i privrede. To ne znači njeno ukidanje, nego osetnije smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, snižavanje plata u javnom sektoru i širu deregulaciju. Naravno, sve te promene prvo bole, pre nego što krenu da daju rezultate. Zato je mala šansa da se neko upusti u reforme. Radiće se što i do sada. Sistem ostaje isti, a reaktivno se reaguje na ono što realnost nametne. To početno manje boli, ali vremenom ne donosi rezultate, nego još veće probleme.
Sve sem jedne kampanje u ekonomskom domenu su bile slične kao jaje jajetu u tri ključne stvari. Prvo, sve su bile zasnovane na etatizmu i populizmu. Takve politike nikada i nigde nisu dale dobre rezultate, ali se lako prodaju. Drugo, niko nije govorio o potrebi promene postojećih pravila igre na nekim ključnim tačkama
(autor je profesor ekonomije iz Beograda i stalni saradnik Udruženja ekonomista RS - SWOT)