Sad znam kako se osjećaju Izbrisani slovenski građani bez papira kojima država, iz političkih razloga, administrativno uskraćuje neka egzistencijalna prava, preciznije, pravo na administrativnu egzistenciju.
Misliš: ono što jest i što je bilo, nepromjenjivo je - samo što to ovdje ne vrijedi, pošto su sve odrednice fluidne, pa naš legendarni novinar, glasoviti redaktor Marko Grčić primjećuje: Nisam nigdje putovao, a živio sam u pet država koje su međusobno bile sukobljene! I još mislim da tu nije uračunao onu tvorevinu iz vašingtonskog sporazuma, kad je Tuđman bio pristao da `tisućljetni san` o samostalnoj hrvatskoj državi, u trećoj godini njegova ostvarenja, zamijeni provizorijem Hrvatsko-bošnjačke federacije, s kojom je naivni Pero Galbraith, američki ambasador, pokušao pomaknuti granice Zapada na Balkan sve do Drine.
Da je Tuđman imao samo djelić Perine državotvorne vizije – mogli smo rat završiti kao dio pobjedničke natovske antimiloševićevske koalicije, a ne kao prezreni tajni saveznici `balkanskog krvnika`. Za Peru nema veze, već će se on snaći usprkos strahovitom karijernom udaru, koji je pretrpio preuzimajući krivnju za američku potporu Hrvatskoj, pa prilikom senatskog svjedočenja o iranskim tajnim transportima oružja na zagrebački aerodrom, grozno muljao da pokrije Ala Gorea, koji je bio šef političkog tima Bijele kuće zaduženog za rat u bivšoj Jugoslaviji.
Da je sve ispalo bolje nego jest, te da je Gore pobijedio Clintona, Holbrooke bi bio državni sekretar, a Pero preuzeo iračku politiku, pošto je u Zagreb i došao iz misije kod Masuda Barzanija i ostalih kurdskih vođa, njegovih bliskih prijatelja.
Dok je studirao, Pero se pak intimno družio s Benazir Ali Buto, veličanstvenom indoarijskom ljepoticom: u ambasadi u Zagrebu držao je na stoliću u kabinetu njenu veliku sliku u srebrnom okviru. Pretpostavljam da je njegova zgodna, visoka norveška žena s kojom je brzo izrodio hrpu male plave djece - inače sociološkinja, koja je rat provela u jednom bosanskom selu - tu sliku odmah zveknula na dno ladice s rubljem.
No, to pokazuje kako je Pero - porijeklom Kanađanin jer se njegov tata Kenneth, prijatelj i bliski suradnik Johna Kennedyja, doselio u Ameriku iz Kanade – pravi patricij s istočne obale. Kao i Englezi, najsličniji tome soju, romantični je poklonik orijenta. A to se, kao i kod Alistera McLeana, s kojim kao da dijeli biografiju, fino slaže s fascinancijom Balkanom.
Pero je upravo izdao vrlo važnu knjigu o Iraku (The End of Iraq, Simon & Schuster, 2006.) koja će imati sudbonosan utjecaj na formulaciju američke politike prema Bliskom istoku pobijede li demokrati, pa mislim da će, ako i nije uspio stvoriti vašingtonsku Veliku Hrvatsku, stvoriti Nezavisni Kurdistan – no kakve to ima veze s nama, s izbrisanima i onom o čemu sam počeo pisati? Nikakve, zanijela me priča, a zapravo sam htio alarmirati javnost te nadići dževu zbog strahovitog kulturocida, koji sprema sadašnja uprava 15. gimnazije u Zagrebu.
Oni pozivaju na proslavu tridesetogodišnjice škole, koju je, zapravo, još 1964. onovala profesorica Štefanija Bakarić, jedna genijalna žena, koja je izgledala i držala se kao kraljica Victoria – niska, punačka, ozbiljna, samozatajna i samouvjerena, ali ne zato što je bila sestra lokalnog satrapa Vladimira Bakarića, zvanog Svileni, koji nije pokazivao takvu čvrstinu, nego zato što je bila kći njihova oca, samozatajnog i predanog austrougarskog suca, člana Sudbenog stola petorice, koji je bez krzmanja osudio opasnog komunističkog agitatora Josipa Broza na pet godina zatvora, a kod kuće je uvečer, zbog uštede i zadovoljstva, kao amaterski postolar, popravljao cipele.
Direktorica Bakarić osnovala je zagrebačku Matematičku gimnaziju kao elitnu školu, hrvatski Eaton, u koji se, selekcijom na prijemnim ispitima primalo svake godine po dva, tri, četiri razreda od dvadeset učenika, a predavali su većinom sveučilišni profesori. Uskoro, naši su učenici počeli pobjeđivati na matematičkim olimpijadama. Uspjeh škole bio je tako golem da je u Beogradu odmah osnovana ustanova s identičnim programom.
Mnoštvo ljudi iz te naše škole, koji su je pohađali u pionirskom razdoblju od 1964. do 1973. godine, poslije prilično probilo u životu i jedan moj prijatelj, njujorški psihijatar kaže da, nađe li se bilo gdje u svijetu u kakvoj neprilici, nazove alumnusa iz Gimnazije, pa brzo riješi problem. Primjerice, Vladimir Mirković s Einsteinova instituta za napredna istraživanja na Princetonskom sveučilištu (na njegovoj gitari naučio je svirati č