Odlučan i nepokolebljiv, Milorad Dodik istrajava u odbrani policije u Republici Srpskoj. Taj njegov stav impresionira, a srpskom narodu u ovom entitetu daje sigurnost i stoga je on toliko popularan na tom prostoru. No, način na koji to Dodik uspijeva pomalo ga predstavlja kao ličnost iz junačkih narodnih pjesama i situira u 19. vijek.
Ništa manje nije jasan da njegov narod, dakle srpski u RS, neće igrati po zakonima koji se kroje u `muslimanskom Sarajevu`, a da se ne čuje njihovo mišljenje. Dodik je dobio izbore i on štiti svoj srpski narod od bilo kakvog mišljenja sa strane, što mu gotovo u potpunosti glasači odobravaju. Ali Dodik je zaboravio da sada nije vrijeme borbe protiv kolonizatora, nego je nastala era globalizacije, kojoj se nije moguće oduprijeti.
Ako se krivo pogleda Republika Srpska Dodik je u stanju odgovoriti istom mjerom, zapravo još radikalnijom. Prijetnja referendumom je najbolji primjer. Na taj način on svom narodu uzdiže ponos, pa njegovi sunarodnici na svakom koraku izražavaju svoj patriotizam, odgovarajući na taj način onima koji ih ignorišu i potcjenjuju. Kad vlada patriotska euforija nema mjesta kritici, što dobro zna Dodik i to mu se mnogo sviđa. Bez suprotstavljenih mišljenja društvo tone u autokraciju.
Kao dobar Srbin Dodik o svom narodu misli sve najbolje, ma gdje se on nalazio, u Srbiji ili daleko u Njemačkoj, Americi i Australiji. Jedino nema dobro mišljenje o Srbima u Federaciji BiH, posebno u Sarajevu, kakav je stav oformljen još u ratnom vremenu. Jednostavno se smatra da su sarajevski Srbi izdajice. Tako su ih zvali posebno od kraja rata, kada je Momčilo Krajišnik naredio da Srbi napuste Sarajevo, posebno prigradske dijelove koji su po Dejtonu pripali Federaciji. Oni što su ostali najobičnije su izdajice. Pristali su da žive pod tuđom vlasti, a ne srpskom, da služe Aliji, a ne časnim srpskim junacima i vjeri pravoslavnoj.
Dobro poznajem moje komšije, moje sugrađane, pa znam da veliki broj starosjedilaca Srba nije htio napustiti svoje stanove, svoje kuće, svoje imanje, svoj grad, pa se upustiti u nepoznato. To su srpske izdajice. Nekoliko njih, kao što je Gavrilo Grahovac ili dođoš Desnica Radivojević rado su prihvatili da služe bošnjačkoj vlasti, a za to su dobro nagrađeni. Ogromna većina današnjih sarajevskih Srba distancirala se od Alijine vlasti i sadašnjih njegovih nasljednika, ali isto se tako distancira i od Dodikove vlasti i njegovih političkih stavova. Stoga su ti Srbi izolovani od svojih sunarodnika iz RS, pa se i nadalje smatraju izdajicama. Po ovome izgleda da pripadati jednoj naciji, u ovom primjeru srpskoj, mora se istovremeno pripadati i istoj političkoj opciji kao i narodni vođa, Milorad Dodik.
Najveći izdajnik u Sarajevu među Srbima je Mirko Pejanović. I danas u RS neće da čuju za njega, omraženiji je od bilo kog bošnjačkog vođe. Ni ja nisam odobravao što je Mirko s još nekim Srbima i Hrvatima ušao u sastav Alijine vlasti, na taj način dajući muslimanskom vođi legitimitet multinacionalnog lidera. Vremenom, shvatio sam da je Mirko Pejanović formiranjem Srpskog građanskog vijeća napravio izuzetan podvig. Ostrašćeni muslimanski borci uvidjeli su da Srbi legitimno žive u Sarajevu, te ih i njihov Alija podržava. Znam da je Pejanović u tom vremenu, a i sve do danas, učinio mnogo na zaštiti pojedinih Srba u ova čupava vremena. Mnogo više je Mirko učinio za srpstvo, nego što to čini Dodik, po kojem su često Srbi označeni kao tvrdoglav i jogunast narod.
Većina mojih poznanika Srba u Sarajevu ne živi sjajno, ali su svjesni da ni ostali nisu u boljoj poziciji. Jedina je njihova nelagoda što znaju da su manjina pod upravom bošnjačkih vođa. Posebno su u neprijatnom položaju Srbi u prigradskim naseljima, kao što je Ilidža, gdje su mnogo vremena poslije rata bili u nezavidnoj situaciji. A Dodik i njegovi prethodnici nisu ni htjeli da čuju za stanje u kojem su se nalazili i još uvijek nalaze sarajevski Srbi. Neka im, izdajice jedne, što nisu otišli u izbjeglištvo da časno služe srpskom narodu!
Lako je, moj Milorade Dodiku, biti pun srpskog patriotizma među svojim mnogobrojnim sunarodnicima, ali biti Srbin uzdignuta čela u gradu gdje kapu kroji Haris Silajdžić, kao što je Mirko Pejanović, treba vještine, umijeća, treba biti čovjek 21. vijeka. Tebi, Mile, ostaje prošlost.