Djeca u Bosni i Hercegovini zaslužuju mnogo bolje uslove školovanja. Prepoznaje to svake četiri godine nova garnitura ministara obrazovanja. I u svakom mandatu po 13 resornih ministara u državi sa oko četiri miliona stanovnika preuzme obavezu da učenicima obezbijede ambijent u kojem će bez problema moći stjecati nova znanja umjesto da strahuju hoće li im se strop učionice sručiti na glavu.
Obaveza je obaveza. Zato i aktuelni ministri ne gube vrijeme pa rade ono što smo već gledali u režiji njihovih prethodnika: posjećuju, apeluju, obećavaju i hvale se.
Salve lijepih riječi sve s prosperitetom u oblacima tako su ove sedmice upućene direktoru i učenicima osnovne škole u sarajevskom naselju Dobroševići. Iz usta čak dva ministra i jednog opštinskog načelnika mogli su čuti da više neće morati nastavu organizovati u tri smjene kao do sada, da se u jednoj učionici neće morati tiskati po stotinak djece i da nastavu tjelesnog odgoja ubuduće neće morati održavati po hodnicima ove pretijesne škole.
Realizacija ovih obećanja ima i svoju cijenu, ali nju neće platiti ministri i šef lokalne zajednice u kojoj se škola nalazi. Oko dva miliona eura neophodnih za proširenje školske zgrade i za izgranju fiskulturne sale obezbijedila je Vlada Republike Slovenije u saradnji sa OPEC fondom. Predstavnicima naših vlasti dopala je malo lakša obaveza - da potpišu pismo podrške slovenačkom projektu i da izgledaju veselo pred brojnim televizijskim kamerama. Zlobnicima koji još ne razumiju zašto su u krupnom planu kantonalni i federalni ministri, iako institucije na čijem su čelu nisu finansijeri, ponuđen je odgovor s najmjerodavnijeg mjesta - direktno iz kabineta. Uglavnom, potpisnici pisma izborili su se za to da novac dođe u školu u Dobroševićima, a ne u neku drugu.
U svečarskoj atmosferi, začinjenoj obećanjima o evropskim standardima obrazovanja, bilo bi neprimjerno podsjećati da je projekat proširenja škole u Dobroševićima dogovoren u vrijeme prošle vlasti i bivšeg ministra. Još bi neprimjerenije bilo da je ovu činjenicu spomenuo novinar u svom televizijskom prilogu. Zna se kome je koja oblast pripala u Kantonu Sarajevo. Na popisu resora podijeljenih između SDA i SDP lijepo je istaknuto da je kantonalna televizija zona odgovornosti socijaldemokrata pa je u skladu s tim bilo i izvještavanje o događaju u Dobroševićima.
Promovisanje nezaslužnih u ovom slučaju manji je problem u odnosu na činjenicu da još gradimo, dograđujemo i obanavljamo donatorskim novcem. Prijem humanitarne pomoći i njeno čerečenje po sumnjivim, često i nezakonitim principa, do sad je već trebalo da ostane iza nas, a projekte bi trebalo sami da finansiramo i da provodimo. U brojim ministarstvima za razne oblasti zbrinuto je toliko stručnjaka pa je za očekivati da nas oni svakodnevno zasipaju razvojnim idejama. Priča da nema dovoljno novca djelimično se može prihvatiti kao argument, jer su pri finansiranju prioritet primanja i besplatna edukacija ministara, savjetnika, službenih vozača i sekretarica. Dok svaki kabinet podmiri svoje potrebe, naravno da zafali novca za bolnice, škole, vrtiće pa da se onda moramo zaduživati čak i za isplate plata administracije.
Ovu praksu nisu izmislili aktuelni vlastodršci, ali bi bilo logično da, u skladu sa svojim obećanjima o izgradnji pravedne i napredne države, bar prestanu praviti predstavu od nečega čime se progresivna vlast ne bi hvalila. U redu, Slovenci su mnogo ranije obećali da će našoj djeci dati moderne učionice i sale za tjelesni odgoj, ali čemu onda samopromocija u slučaju primanja milostinje 16 godina nakon završetka ratnih razaranja. Besparica nije eksluzivan problem Bosne i Hercegovine, kao što ni rat više ne može biti izgovor za sve nevolje. To što u domaćim budžetim novca nema dovoljno za obrazovanje ili zdravstvo ne znači da se do njega ne može doći promjenom obrasca ponašanja onih izabranih da upravljaju državom.
Za početak, bila bi dovoljna tek sitnica da u besmislene promidžbene obilaske sela i gradova ne idu baš svi ministri ili da bar ne idu odvojeno službenim automobilima. Novac ušteđen na gorivu, dnevnicama za izlete i na obezbjeđenju funkcionera, bio bi dostatan da im se svima isplati regres pa da se ta odvojena stavka u budžetu ukine.
Pozamašna svota ostala bi u kasi i kada bi napokon neko zabranio da na predizborne skupove za lokalne ili opšte izbore stranački prvaci putuju autima javnih institucija u kojima su zaposleni. Niko im ne osporava pravo da podržavaju svog kandidata za načelnika neke opštine, ali lideri na partijske mitinge ne bi trebalo da putuju praveći dodatne troškove na teret budžeta Predsjedništva BiH, gradskih uprava ili entitetskih vlada. Kakav bi tek bio iskorak da se više aplicira za novac iz fondova Evropske unije ili da se brže počinju upotrebljavati već odobreni krediti na koje godinama plaćamo kaznene poene jer ih ne koristimo.
Dok čekamo ova čuda koja se neće desiti, svi se i svako na svoj način možemo dovijati u borbi protiv stvarnog nedostatka novca. Da nam ne manjka kreativnosti u snalaženju, dokazuju i sve učestaliji primjeri kako penzioneri širom BiH svoje skromne budžete dopunjavaju uzgojem marihuane.