Iznenađujuće je mali odziv birača za predsjednika Republike Srpske. Nisu u pravu oni s naknadnom pameću, a takvih je kod nas uvijek najviše, koji će reći da je to bilo očekujuće, budući da se unaprijed znalo da će kandidat SNSD-a biti izabran te da je to unutarentitetsko pitanje izgubilo na važnosti pred općom političkom krizom, koja je prijetila da i samu Republiku Srpsku dovede u pitanje.
Naravno, budući da je razum najčešće sluga emocija te se i u ovom slučaju radi o naknadnom opravdavanju nečega što je nepotrebno opravdavati, budući da su izbori i s takvim malim odzivom demokratski, ali je nužno razumjeti ovu pojavu.
Mali odziv birača u ovom slučaju, a tako bi sigurno bilo i s bilo kojim unutarentitetskim i unutarnacionalnim glasanjem i u drugom entitetu, otkriva sve slabosti našeg političkog sistema. To je kriza demokratije u bosanskohercegovačkom društvu, posebno participacijske demokratije i dosega kojeg njena postojeća strukturiranost nudi. Birači su na različite načine destimulirani i u konačnici ograničeni. Oni su u jednoj shizofrenoj situaciji. Politički profil, demokratski doseg i izborni karakter u potpunosti im određuju političke elite, i to od slučaja do slučaja. U jednoj prilici oni se javljaju kao građani i treba da se tako ponašaju; od njih se traži da kao pojedinci nastupaju te svojim izborima legitimiraju javne odluke. Takav je slučaj s neposrednim izborom funkcionera, npr. kakav je predsjednik entiteta. Pri tom se nastoji politički liberalizam održati u granicama nacije ili entiteta. Tada se zaboravlja sva priča o omraženom građanskom političkom sistemu, o klasičnom liberalizmu, jednakim pravima svih građana bez obzira na etničku i kolektivnu pripadnost, principu jedan čovjek jedan glas i sl. U drugoj prilici ta ista unutarnacionalna demokratija se suspreže i umjesto pojedinca primat daje kolektivu, partiji, naciji ili entitetu. Pojedinac je samo gorivo nacije, dobrobit kolektiva je njegova sreća, mada ga u principu niko nizašto ne pita, a najmanje za to kako se on osjeća i koje koristi on od toga ima.
Individualni idealizam ustupa mjesto kolektivnom realizmu. Realizam je magična riječ kojom se pravdaju sva iznevjeravanja naroda, sve slabosti, propusti i javašluci vlasti. Pri tom je drugi narod najčešća osnova tog realizma. Takvo je stanje, ne može se drugčije, hoćete li da nam se smiju, da se našem nejedinstvu naslađuju, neka bruka ostane u našoj kući - samo su neki od izgovora kojima se nastoji zataškati, ušutkati i moralno stigmatizirati svako propitivanje grešaka i nedostataka vlasti. A da ne govorimo o korupciji, ne dao bog! Elita tako zadržava svoju poziciju nepromjenjivom. Propitivati učinke i nerad ljudi na vlasti te to javno iznositi u konačnici znači biti protiv vlastitog naroda. Za nju je postojeće stanje, realno, najbolje. Svaka promjena bi je mogla ugroziti i ona je toga duboko svjesna. Ona se održava na podgrijavanju nacionalizma - drugi je uvijek potencijalna opasnost te je kolektivna spremnost i budnost najbitnija. Ovo je razlog zašto su sve političke stranke na ovaj ili onaj način postale nacionalne. Realni ideološki i politički izbor se sveo na minimum. Za koga glasati kad su svi isti?! Ljudi su osuđeni da glasaju za jedne te iste stranke s jednim te istim ljudima. To stranačke oligarhije znaju te se stoga tako komotno ponašaju. Vi ne možete glasati za stranke drugih naroda, a nadnacionalnih stranaka skoro i nema. Tu se izbori pretvaraju u farsu. SDA, primjera radi, zna da po ideološkom i socijalnom osnovu ima zagarantiranih 50% bošnjačkih glasova. Zašto bi se onda nešto mijenjalo, pobjeda je zagarantirana. Istovremeno nacionalizam po sebi guši svaki individualizam, a individualna sloboda mišljenja, govorenja i javnog djelovanja je osnov bogatog i naprednog društva. Od nacionalizma do siromaštva je samo jedan korak. U povijesti nema bogatih totalitarnih i autoritarnih društava.
Pragmatizam i realpolitika ubijaju nadu. Nadu i vjeru običnih ljudi da život može biti ljepši i pravedniji. Realizam je nepravda, vladavina nejednakosti, bogaćenje ratnih profitera, vlast i bogatstvo stranačkih funkcionera i njihove rodbine; realizam je nenalaženje svojih mrtvih, nepovratak u rodni kraj, vlastiti dom, neizgrađivanje kuće, neimanje posla, osuđenost na bijedu... Realizam negira mogućnost novoga. Štaviše, on nas sve vrijeme nastoji uvjeriti da je postojeće najbolje, najviše što se u datim historijskim okolnostima moglo dobiti. Njemu ne odgovara da se zna kako je to "tamo negdje", a da ne govorimo o tome da se raspravlja da li smo se baš na ovaj način morali "podijeliti". Sretnem ovih dana Mostarce iz Beograda, izbjegle Srbe koji se stidljivo propituju o Mostaru. Zapanjujuće je neznanje, neinformiranost, lažne predodžbe o stanju u gradu. Poenta je da ne žele ni da znaju da slika nije onako crna kako je njima servirana i s kojom oni najlakše žive. Vladavina njegova veličanstva realizma znači da su socijalne uloge podijeljene, platni razredi zauzeti, lokacije utvrđene, ratni plijen razgrabljen. Ko je bogat i zaslužio je, a ko je siromašan Bog mu je to dao! Samo da ovo potraje! Stoga danas biti realan znači biti mrtav u Bosni, biti bez nade i vjere u ljudsko sutra.