Često se dešava da se u susretu između prijatelja i nekog bračnog para dobar poznanik obrati već prohodalom djetetu: "Koga više voliš, mamu ili tatu?" Dijete je naravno zbunjeno, šuti, a poneko kaže: "I jedno i drugo." To potvrđivanje ljubavi između roditelja je u najmanju ruku neuviđavno. Za svaku normalnu porodicu pitanje o tome kojeg roditelja dijete više voli je naprosto degutantno. A eto, živimo u vremenu kada društvo i politika direktno bračne parove podvajaju.
U gradovima kao što je Sarajevo prije rata je bilo oko 30 procenata brakova sklopljenih između lica različitih nacija. Sada se takva vjenčanja nešto manje dešavaju, ali, kako se nacionalisti nadaju, nisu nikako prestala. Pa pošto je sve u današnjem našem životu određeno pripadnošću pojedinoj naciji, tako su djeca iz miješanih brakova neminovno podložna podjeli kojoj će se naciji prikloniti: očevoj ili majčinoj.
Nigdje se danas ne može krenuti da se čovjek ne sučeli s pitanjem koja si nacija? Tako i onaj potomak iz miješanog braka treba odgovoriti, jer inače rubrika ne može ostati prazna. I u kakvoj se tada situaciji nalazi dijete ili mlad čovjek? Raspolućen između oca i majke, mora se opredijeliti jednom carstvu, jednoj naciji. Malo je onih potomaka takvih brakova koji otvoreno kažu da ne pripadaju nijednoj naciji ili dvjema. Još je u ratu Radovan Karadžić s prezirom govorio o takvoj djeci, nazivajući ih kopiladima, a nešto slično je kazivao i Džemaludin Latić, perjanica muslimanskog, bošnjačkog nacionalizma.
Većinom se takva djeca priklanjaju očevoj naciji, valjda im nekako dođe normalno da se priklanjaju očevoj strani, kao pateru familijasu. Svejedno, ostaje neka mrlja, pa se ljudi iz mješovitih brakova posebno akcentiraju, uz njihovu karakteristiku ide i to da mu je majka druge nacije. Imamo mi takvih političara koji imaju miješane brakove, pa se mnogo više od ostalih upiru da dokažu nacionalnu pravovjernost.
Posebno je pitanje zašto je u tim situacijama žena uvijek u drugom planu? Gotovo da se poništava nacionalna pripadnost supruge. Nije li to takođe izraz zaostalog patrijarhata, guranje žena u drugi plan, da ne može ispoljiti svoju volju, svoju opredijeljenost. I zato se čini da je ženina ravnopravnost šuplja priča, ona čak i sa svojom nacijom treba da bude gurnuta u ćošak.
Prije nekoliko dana jedna studentkinja, moja poznanica, sva razdragana mi je kazala: "Ja proslavljam dva Božića." Ona je to očigledno shvatila kao prednost što ima oca pravoslavca, a majku katolkinju, no imamo mnogo više onih koji su spremni da grade karijeru, koji teško uopšte pominju majku. Pa šta da se radi sa djecom iz mješovitih brakova, treba li ih oturiti sa strane jer je ovo naše društvo organizovano za tri konstitutivna naroda, pa zapravo uspostavljaju teror nad ostalim. Ne može se nigdje zaposliti, ne može nikakav posao činiti jer su sva mjesta predodređena za Bošnjake, Srbe i Hrvate.
Prije neki dan saopštena je odluka Međunarodnog suda u Strazburu da Jevreji i Romi, koji su se žalili, moraju imati pravo izbora i na najviše funkcije. To istovremeno znači i prekrajanje Ustava. Taj međunarodni sud valja poštovati, pa svi naši političari odreda izjavljuju da će udovoljiti tom zahtjevu. Mada ja mislim sasvim drugačije - odugovlačiće do krajnosti jer uvrštavanje te odluke u Ustav u potpunosti potire dosadašnji koncept tronacionalne države.
Treba znati da nisu u pitanju samo Jevreji i Romi, nego pripadnici svih ostalih nacionalnih manjina, a i svih "ostalih". Za sviju njih će se morati naći mjesto u svim državnim institucijama, pa neće biti samo brojanje do tri. Zato smatram da ta odluka Suda neće biti provedena jer ova vlast nije u mogućnosti dati nekom drugom izvjesnu odgovornu funkciju. Učiniće sve da do toga ne dođe, da vlast ostane samo u rukama Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Kada bi u Ustavu pisalo da u konstitutivne narode spada i neko iz miješanog braka, neko ko ima dvije nacije ili nikakvu, to bi bio brodolom ove vlasti. Prihvatiti još nekoga kao ravnopravnog partnera pored ova dva nacionalna neprijatelja, ali na koja se naviklo, prosto je za sadašnju vlast nezamislivo. Svijet bi se okrenuo tumbe. Cijeli rat je vođen uzalud, svi poslijeratni dani su uzalud proćerdani, da bi oni "mješanci" mogli naći svoje mjesto.
Piše se, ali malo, o psihološkoj torturi što ih svakodnevno doživljavaju generacije iz mješovitih brakova, ali nemaju mogućnosti da se iskažu. Ambicija nekoga da učestvuje na izborima za državni parlament sasvim je legitimna, ali je za čovjeka iz miješanog braka neostvariva ukoliko se ne prikloni jednom vladajućem nacionalnom carstvu. I niz drugih mjesta ima koja su nedostupna. Čak i učiteljica u školi mora prema šemi pripadati određenom nacionu, a slabo je vjerovatno da će učiteljica s neizvjesnim nacionalnim pedigreom biti primljena za predavačicu.
Ovo je priča o tome kakvi su zakoni u Evropskoj uniji. Pa ako hoćemo tamo, moramo uvažavati i one koji su se nacionalno izmiješali.