Tek što je brdo izašlo iza sunca, krevet skoči iz prostranog čiče, stavi glavu na kapu i tako dalje je išla priča iz čitanki, po kojoj je sve bilo izokrenuto u odnosu kako jeste. Nekako na tu izokrenutost podsjeća poratno djelovanje bošnjačkih političara, islamske zajednice, medija i većine onih koji kroje javno mnjenje u Bošnjaka.
Stalno se pokušava izbrisati činjenica: da bi Bosna i Hercegovina uopšte danas i postojala, u Dejtonu je sastavljana od dva već postojeća entiteta. To se uporno izokreće pričom o hiljadugodišnjoj maltene neprekidnoj bosanskoj državnosti, iako od srednjovjekovnih hrišćanskih država na njenom tlu, BiH nikada i nije bila država. Od turske i austrougarske okupacije i aneksije, preko Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa zatim prve i druge Jugoslavije, nigdje nije bilo BiH kao države. Referendum bez srpskih glasova početkom 1992. godine odveo je tu jugoslovensku republiku u secesiju i krvavi rat. Takav nelegitimni referendum nije mogao ni stvoriti državu koja bi imala teritoriju, vlast i narod. Ni međunarodno priznanje takve tvorevine, nedovršene u svakom pogledu, nije to izmijenilo, pa je nikad legalno i legitimno uspostavljena krnja Republika BiH trajala četiri godine bez vlasti na teritorijama koje su držali Srbi i Hrvati. Tako je bilo sve do Dejtona i tek je nakon toga uspostavljana BiH na cijeloj teritoriji avnojske BiH koja nije bila država.
Zato bi bilo za očekivati racionalan pristup i unutrašnje priznavanje Dejtonskog sporazuma, koji jedino omogućava postojanje BiH u avnojskim granicama. Taj sporazum jeste zaustavio rat, ali je, za razliku od drugih mirovnih sporazuma, stvorio i anekse i Ustav kao mehanizme funkcionisanja složene i višenacionalne države sastavljene od dva entiteta i tri naroda. Pa ipak, za neke bošnjačke strukture, Dejton je samo privremena kategorija koju prenosom nadležnosti s entiteta na nivo BiH treba izblijediti do neprepoznatljivosti, pa će onda svi problemi biti riješeni - od ekonomske krize do prljave Miljacke koja teče kroz centar Sarajeva. Katkad takvima nije dovoljna neustavna revizija međunarodnog ugovora, već se otvoreno traži ukidanje Republike Srpske uz optužbe za agresiju, genocid, etničko čišćenje. I sve to se prišiva Srbima, kojih je u ratu poginulo, prema procjenama, oko jedne trećine od ukupno blizu sto hiljada žrtava. Ispada da su Srbi, koji žive na prostoru BiH prije nego što su uopšte postojali Bošnjaci, sami na sebe izvršili agresiju, sami sebe ubijali i protjerivali. Danas su krivi što ne prihvataju bošnjačku istinu o proteklom ratu. Ispada da Srbi ne smiju ni govoriti ni obilježavati brojna stratišta na kojima su stradali srpski civili i zarobljenici, a za koje se i dan-danas najčešće konstatuje - za ove zločine još niko nije odgovarao.
Po međunarodnom pravu, Republika Srpska je kao potpisnica svih aneksa mirovnog sporazuma stekla i neotuđivo pravo da insistira na Dejtonskom sporazumu i Ustavu BiH, sve dok ne budu promijenjeni u legalnoj proceduri. Republika Srpska to i čini. A onda se stvar izokreće - oni koji ruše Dejtonski sporazum i time ruše jedino moguću BiH optužuju Republiku Srpsku za antidejtonsko ponašanje, za rušenje države, za blokadu reformi. Samo zato što tražimo ono što je po Ustavu BiH i po međunarodnom pravu. U optuživanju Republike Srpske ne biraju se riječi ni sredstva, a za takvo lobiranje po svijetu ne fali ni para, koje su pristizale s islamskih strana zajedno s mudžahedinima.
Svojih suverenih prava, koja su joj priznata međunarodnim ugovorom uz garanciju i svjedočenje najvažnijih svjetskih sila, Republika Srpska neće se odreći. Zato ne može biti promjene Ustava BiH kojim bi se ukinulo entitetsko glasanje, jer je to pravna garancija da se Republici Srpskoj ne bi dešavalo ono što se stalno dešava Hrvatima u Federaciji BiH. Očigledna su nastojanja da se cijela Federacija pobošnjači, kako to kaže Dragan Čović. Isti plan je i za cijelu BiH. Ukidanje entitetskog glasanja bi bila suštinska promjena ustavnog uređenja, čime bi se ukinula i BiH koja je tek u Dejtonu sastavljena kao jedna država.
U bošnjačkim federalnim medijima rat nikada nije ni prestao, jer su i danas Srbi i Hrvati - četnici i ustaše, fašisti i nacisti. Teško se sjetiti da je išta pozitivno napisano i prikazano o Republici Srpskoj, njenim institucijama, poslovnim poduhvatima, ljudima. Svakodnevno se laže i podmeće, a sve što se dešava u Republici Srpskoj u tim medijima se prikazuje kao kriminal, otimanje imovine koja pripada BiH, kršenje prava nesrba. Uz to ide i prizivanje rata, da se dokrajči Republika Srpska. Čak i ono što za svakog razumnog čovjeka mora biti pozitivno, kod njih je zlonamjerno, zlurado, izokrenuto. Primjer izgradnje osnovne škole u Palama, koja će rasteretiti postojeću školu, za "Dnevnik" Federalne televizije je prilika da komentariše naziv škole, koja je započeta kao zajednička inicijativa sa Vladom Srbije, pa otud naziv škole "Srbija". Svoj prilog novinar završava riječima da bi se uskoro škola mogla zvati - Velika Srbija. Kada ne može u bijesu za nešto dobro i korisno naći zamjerku, onda ga makar umrlja izmišljotinom. Nakon svečanog otvaranja škole uz prisustvo predsjednika Srbije Borisa Tadića, još gore. Od sitnih pakosti do zahtjeva Harisa Silajdžića za ocjenu ustavnosti naziva škole.
Svugdje je politika i geografija. Pa BiH se graniči sa dvije države koje su matice dva od tri konstitutivna naroda. Srbija i Hrvatska su neodvojivi i neizbrisivi dijelovi identiteta Srba i Hrvata koji žive u BiH. Oni se ne mogu identifikovati sa saudijskim i iranskim centrima, islamskim bankarstvom i šerijatskim brakovima, što je sve odavno dio sarajevskog bošnjačkog društva. Šta god Boris Tadić rekao podržavajući integritet BiH, naravno uz zahtjev za poštovanje Dejtonskog sporazuma, bošnjački krug dočeka na nož. Za Dejtonski sporazum vele da im je ludačka košulja koju treba zbaciti. Prave se ludi i uporno nastavljaju da se ponašaju antidejtonski, a od Srba očekuju da budu zbunjeni. Nema više te priče i tu ne pomaže ni OHR, koji je uglavnom bio u funkciji razgradnje Dejtona, kako se time i sada hvali Pedi Ešdaun.
Kada kažem da ne želim živjeti u njihovoj BiH, već u onoj stvorenoj Dejtonskim sporazumom, ja sam legalista i ne ponašam se antidejtonski. Pritom kao premijer i predsjednik najjače stranke, štitim i legitimne interese Republike Srpske i Srba kao jednog od konstitutivnih naroda. Te stavove neću mijenjati bez obzira na hajku i naručene krivične prijave. Kad god Republika Srpska napravi pozitivan iskorak koji je po logici stvari vezana i za njenu vlast - uspješna privatizacija "Telekoma" i naftne industrije, izgradnja administrativnog centra, zgrade RT RS, puteva, onda ide lavina podmetanja, optužbi, prijetnji sudskim progonom, bezočnih laži. Pred početak razgovora o ustavnim promjenama krene priča o hapšenjima Dodika i Čovića. Tako se ne pravi zajednička država i ne stvara se međunacionalno povjerenje. Od toga najviše štete ima bošnjački narod, koga uporno drže u zabludi da je jedina žrtva i jedini gubitnik i da se to mora namiriti uz pritisak OHR-a i međunarodne zajednice. U tome svi gubimo, jer su se susjedne države okrenule ekonomiji i integracijama. Zato sam i predložio moratorijum na političke teme, ne bi li splasnule tenzije i da bi se energija usmjerila na životne teme. Ne prihvata se i time se daje odgovor.