Oni koji se nostalgično sjećaju bivše države ponavljaju kao osnovnu činjenicu valjanosti ondašnjeg života kako smo s jugoslovenskim pasošem mogli putovati u inostranstvo gdje smo htjeli.
Nimalo ne sporim taj podatak, ali po njemu ispada da smo samo špartali po tuđim zemljama, dali se u turizam, uživali u putovanjima. Zaboravlja se da je i tada mali sloj građanskog staleža putovao po svijetu, jer jednostavno za to je trebalo imati novca. Naši ljudi nisu baš takvi da hitaju upoznavati druge zemlje i druge narode, više vole uživati u svom poznatom okolišu.
Ali ono što je velika razlika jeste u tome što smo onda uvelike putovali po zemlji, što službeno, što u sastavu raznih ekskurzija, što na godišnjim odmorima. Osnovni razlog što smo danas stacionirani na jednom mjestu jeste što se ondašnja država poderala na dosta državica, što zato treba prelaziti granice, a i postali smo mnogo, mnogo siromašniji. Tako čučimo u nekom svom uglu i kukamo kako smo nekada slobodno mogli putovati gdje smo htjeli.
A zašto su važna putovanja? Upoznavati druge ljude i njihov način života i običaje predstavlja bogatststvo u čovjekovom saznanju. Nije sve najbolje kako smo organizovali svoj život, ima ponešto što se može naučiti i od drugih. Kada sam god posjećivao neku drugu zemlju vraćao sam se obogaćen saznanjima, utiscima koje sam prepričavao porodici, prijateljima. Živjeti samo na jednom malom lokalitetu, ne upoznati ni ono što se događa iza prvog brda zapravo je siromašan i sirotinjski život. Takav čovjek, koji se ne miče od svog kućnog praga, pun je strahova i nelagode, jer ne zna šta je tamo malo dalje, plaši se novog i nepoznatog. Ti ljudi su zatočeni u svoj mali svijet, za koji misle da je centar cijelog dunjaluka. S takvim ljudima je lako operisati, takve ljude je lako zavesti.
I nedostatak para učinio je da smo sve manje pokretni, pa nam je jedini prozor u svijet televizijski ekran. A kao što je poznato, televizija gleda na život svojim okom, okularom koji je naštiman u ko zna kakvom centru moći. Pa tako ništa ne znamo izvan malog kruga. A onda, u ovoj našoj Bosni i Hercegovini, stvarane su i mnoge druge brane, prepreke, granice, koje valja preći da bi se oslušnulo kakav je život kod drugih. Te granice nisu ne prelazne, ali su na prvom mjestu stvorene u nama, teško se usuđujemo da pređemo među, jer smo čuli, jer su nam kazali, jer su nam utupili u glavu da je tamo veoma nezgodno, može nam se svašta dogoditi.
Srećem ljude koji imaju dobru zaradu, pa su u stranim zemljama dosta često, što po nalogu svoje službe, što na turističkim putovanjima za vrijeme godišnjih odmora. A većina tih ljudi poslije ovog rata nijednom nije kročila na teritoriju Republike Srpske. To im ništa ne smeta da s velikim autoritetom govore kakva je situacija u RS, kritikuju tamnošnju vlast, imaju mnogo zamjerki na situaciju u tamnošnjem entitetu. Kao što rekoh, prepreke su u našim glavama, nismo ni zavirili preko entitetske i kantonalne granice, a znamo kako je tamo život mizeran, za nas svakako opasan.
Živimo u jednoj državi, a vlasti su učinile sve da nas otuđe jedne od drugih. Voz ne može normalno da saobraća od Banjaluke do Ploča, mora se zaustavljati, mijenjati lokomotive, mijenjati osoblje. Sve je to smišljeno da bi se stekao utisak kako postoje mnogi problemi da bi se prešle te granice, ne geografske, nego među ljudima. A kada se pogleda malo trezvenijim očima vidi se da su ovdje kod nas svugdje ljudi gotovo isti i sa istim problemima. Ali ne treba omogućiti da ljudi upoznaju svoje komšije!
Tako ljudi ostaju ostrva u svom svijetu. U ovoj zemlji ne upoznavaju se ljudi međusobno, ignorancija je uveliko zavladala. Nisam čuo da je ijedna đačka ekskurzija iz Federacije BiH posjetila Republiku Srpsku i obratno. Mladi ljudi stasavaju u izolaciji, sve ih je više koji nisu prekoračili granicu ni unutar države, ni državnu. I kakva onda raste generacija koja samo sebe gleda u ogledalu, bez mogućnosti da se upoređuje s drugima?
Da još nije sportskih kolektiva, planinarskih, lovačkih, ribolovnih i sličnih društava, da nije sporadičnih porodičnih veza, naši bi ljudi živjeli u izolaciji koju su sami sebi nametnuli. I neka više ne pričaju nostalgično kako se u bivšoj Jugi slobodno putovalo u inostranstvo, sada neće slobodno da putuju ni po svojoj zemlji. Vlast ih isprepadala da se nacionalno ne miješaju.