Treba ljude zabaviti raznim aferama, posebno im udariti na njihov nacionalni ponos, samo da ne bi mislili na život kojim žive. Tako je naglo na tapet došla ratna Dobrovoljačka ulica u Sarajevu, pa se umni ljudi svađaju koliko je tu bilo zločina, a koliko nije. A, svi su veoma grlati u tome da budu kažnjeni ratni zločini, a onda kada izađu iz Haga slavodobitno ih dočekuju. Raspreda se o toj Dobrovoljačkoj ulici, pa tako u raspravi na RTS ilustruju to snimkom mrtvih i zapaljenim tramvajima. A, svako ko bolje poznaje Sarajevo zna da u Dobrovoljačkoj nema tramvajske pruge. Voditeljica kaže da je to sve isto, i vrijeme i mjesto. Živio sam u ratnom Sarajevu, a nemam pojma šta se desilo u Dobrovoljačkoj.
Kad smo već kod ratnih događaja, kojim se naši narodi neprestano zabavljaju, umjesto da to prepuste sudovima i istoričarima, ne mogu zaboraviti mog druga Kostu Petrovića. Bio je u našem društvu koje se prije rata okupljalo svake nedjelje. U tom prijateljskom okupljanju, gdje su većinom bili arhitekti i slikari, Kosta se izdvajao osobenošću, pored svoje skromnosti, uvijek je imao originalne misli. A, bio je iz sarajevske starosjedilačke porodice, stanovao je u porodičnoj kući na Alifakovcu, pored Vijećnice, među komšijama muslimanima. Prevodio je s njemačkog, pa je bio poznat po tome što je prvi na našem prostoru preveo genijalno djelo velikog Tomasa Mana "Doktor Faustus". Prevodio je Štefana Cvajga i druge njemačke autore.
Kad je počeo rat, prestali smo da se družimo, jer je bilo veoma opasno kretati se ulicama. A, onda smo saznali u redovima za vodu i u redovima za humanitarnu pomoć da je Kosta ranjen. Neki od nas su ga posjetili u bolnici. Ležao je potrbuške, jer je granata pala iza njegovih leđa. Rane su bile nezgodne, ali nisu bile opasne. Kosta se zafrkavao sa svojim novonastalim stanjem.
Kao što smo se rijetko inače viđali, ni Kostu nisam dugo sreo. Jedne ratne zime dođe glas da je Kosta nađen mrtav. Saznali smo preko medicinskog osoblja da su se njegove komšije zabrinule, jer Kostu nisu dugo vidjele. Našli su ga mrtvog i pozvali policiju. Dijagnoza je bila da je umro od gladi i hladnoće. Živio je sam i nije imao ko da mu pomogne, a bio je previše ponosan da bi od nekoga tražio hranu i drva. Mačka je počela jesti njegovo mrtvo tijelo.
Zločin koji je učinjen nad mojim drugom Kostom, a to su bili oni pripadnici srpskog naroda koji su u tri i po godine držali u zatočeništvu Sarajevo, nikada neće biti procesuiran. Ne može se prstom ukazati na onoga ko je odgovoran što je divan čovjek i veliki kulturni poslenik umro od gladi i hladnoće.
Mada pamtim tu tragediju s mojim drugom, potpuno mi je jasno da čovjek treba da se okrene danima u kojima živi i danima koji dolaze. Kao što rekoh, prošlost je za istoričare, a zločini za sudove. Samo će u našem pamćenju ostati ružne slike prošlosti.
Moguće da nije dovoljno narod okrenuti od današnjih mrkih dana samo ratnom nacionalnom pričom, pa treba obrlatiti svjetinu nekom novom zafrkancijom, predstavljajući je kao problem za cjelokupnu naciju. Tako je ovih dana užarena politička scena oko toga da li treba nadležnosti sa entiteta prenositi na državu ili ne treba. Pa se u tu priču uključio i visoki predstavnik Valentin Incko. Da pođem od sebe, šta ja imam od toga da li će nadležnosti biti u rukama vlasti iz Federacije BiH ili će biti u državnim rukama? Baš me briga! Neću imati više love, neće biti manje mita i korupcije, a svakako se neće poboljšati situacija sa zapošljavanjem, sa otkazima, sa neuplaćivanjem za penziono i zdravstveno.
Sve su to priče izvan života. Jedino se na tim primjerima podiže temperatura nacionalno svjesnim ljudima, kojima se čini da im neko oduzima slobodu. Onaj ko dobija time da nadležnosti ostaju na nivou entiteta, dakle, Republika Srpska, su političari oko Milorada Dodika, jer će imati veća zaduženja, a time i više vlasti.
Postavljam pitanje: Da li je važnije odakle će se upravljati, iz Sarajeva ili iz Banjaluke, ili kada će hiljade siromašnih imati dovoljno novca za hranu? A dobro znaju političari da je mentalno zdravlje naših ljudi još upitno; draža im je njihova nacija od njihove djece koja su željna svega i svačega.
Vidite li vi o čemu raspredaju naši parlamenti? Rijetke su tačke u kojima se postavlja pitanje egzistencije naših ljudi, naši skupštinski zastupnici više se bave međunacionalnim konfliktima i kadrovskim križaljkama. Pa, kad im ponestane para, kad im štrajkači dođu do njihovih vrata, prodaju strancima državne objekte, dobra koja smo svi mi zajedno sticali. Kad sve rasprodaju, dići će ruke od svega i otići da uživaju u svojim vilama, vozeći se okolo u svojim skupim automobilima. A, nama će ostaviti da se brinemo hoće li ingerencije biti na nivou entiteta ili države!