Naša politika je jako slična našem fudbalu. Očito je fudbal na nju djelovao ili je, što je bliže pameti, ona djelovala na fudbal i upropastila ga. Sličnosti između ove dvije u narodu "cijenjene" djelatnosti su mnogobrojne. Znamo da se politika temelji na podjeli društva na grupe različitih interesa koji teže da dobiju satisfakciju i tu satisfakciju ostvaruju preko borbe za vlast, za pravo upravljanja državom, a što im mi dajemo putem izbora.
U politici je podjela na suprotne tabore normalna i logična i fudbal je kao i politika sasvim izdijeljen i tu postoje dva kluba i oni se bore. Igru u oba slučaja regulišu pravila, a u fudbalu postoje i sudije koje ocjenjuju poštovanje pravila igre, dok je jedini sudija u politici narod.
On sudi svake četvrte godine. Mi smo u političkoj igri učesnici, a u drugoj samo promatrači i svako onda igra svoju igru. Samo, došla su neka čudna vremena i mi smo se u obje igre pretvorili u promatrače. Obje su igre iste, samo se u jednoj igra nogama, a u drugoj glavama. Igra se igra, ali na čudan način. U fudbalu se sada fudbal ne konta. Svi znamo da ga nema, da je do zla boga loš. A što bi se i kontao i igrao kad nam televizija omogućava da gledamo pravi fudbal koji se igra u Engleskoj, Njemačkoj ili Španiji - Talijane ne izuzimam, jer vole da prodaju i namještaju utakmice.
Ali mi volimo fudbal. Samo u našem fudbalu, i u politici, sve je jasno, dok je u onom stranom sve nejasno i nesigurno. Mali tu pobjeđuju velike i svi igraju iz sve snage, a ishod je neizvjestan i svi moraju uložiti maksimum truda da dobiju utakmicu. Kod nas veliki ne moraju brinuti, oni uvijek dobivaju, osobito ako su dobri sa sudijama. U našem fudbalu vlada pravilo: mi smo naši, a oni su njihovi. To je glavna podjela u fudbalu, kao i u politici, mada niko zapravo i ne zna šta su to naši, a šta njihovi, kad i njihovih i naših ima i među nama i među njima - strašno su pomiješani. Isto smo i u politici svi isti i na ovoj i na onoj strani - jadni i žalosni.
O tome zbog čega smo takvi niko ništa ne zna. A svi govore da znaju sve i uvjeravaju da će, upravo sada, sve naše probleme uspješno i konačno riješiti. U toj igri postoje i sudije - stranci. Oni isto kao i u fudbalu namještaju rezultate. Toliko su se osilile da traže čak i da se igra na stranim terenima, ondje gdje su oni sigurniji (u Vašingtonu). Kontrolori su brojni da ih nije moguće nabrojati (USA i sva EU) i svaki od njih tjera svoje. Jadni naši fudbaleri više ne znaju koga da slušaju i čije upute treba da slijede, ko svira faul, ko je dosudio aut iz igre, a ko ofsajd i ko sprečava regularan gol. Svi gledaju u Fifu (Meklhenija i Baltera) ili Švarc-Šilinga (Platinija), ili nekog sličnog njima, i strahuju od toga šta će reći, nastojeći svim silama da mu se dodvore. A i gledaoci ove loše i dosadne utakmice, koja se u beskraj produžava dvanaest godina, udarili u svoje.
Publiku više uopće ni ne interesira igra. Ko će još bendati nogomet kad ne igraju Bojer, Lički, Papak, Campek, Rajlić, braća Kec, Hase, Knez, Osim, Bajević, Vujović i Pape. Na utakmice se više ne ide gledati fudbal nego zajebavati protivnika, a glavni protivnik su snage reda i mira - čitaj politika i oni drugi, za koje se ne zna koji su, a nije ni važno ko su, znamo da nisu naši. Publici su važni transparenti i parole (što žešće), buktinje i petarde (dimljive), a ako neko izgubi oko nije bog zna šta, šta će mu da gleda sve ovo, pa toliki su izgubili glave, pa nikom ništa, gubili ih ni za šta, jer su navijali za slabe igrače i loše timove. Dok fudbaleri jedva gamižu po terenima, a funkcioneri se debljaju i prave kombinacije o prodaji utakmica (fabrika), namještanju sudija i prelazu igrača, publika tjera svoje, izvan fudbala i izvan svega osim opće zajebancije, jer je sve u našem životu upravo to.
Suočeni sa takvim stanjem šta drugo da radimo nego da bježimo u neku sigurnost. Ali, kuda, kad nam ne daju vize i radne dozvole, a ni rođaci nas više ne zovu. Nikuda ni makac. Samo najbolji igrači mogu ići, jer oni dobivaju pozive da igraju za strane klubove. Međutim, narodni genije se ne da omesti. Narod se vraća u prošlost. To nam se ne može oduzeti. Jest da pokušavaju i to, ali ne znaju šta je naša prošlost. Svi mi, naime, imamo svoju prošlost, svoju historiju i u njoj možemo živjeti, a na zajedničku možemo i zaboraviti. A u tome nam senilija obilato pomaže.
Ja se još držim. Pamćenje me još služi i pamtim kad smo bili i podijeljeni i zajedno. Kad nam podjela nije bila bitnija od životne igre i nije smetala da igramo zajedno. Sjećam se kad su u gradu postojali Krajišnik, Borac, BSK, Konkoridija, Vitez i Balkan, a mi uživali u igri. Ja sam navijao za Borac, jer su mi braća u njemu igrala, Safet bio sekretar Borca, a u kući prani dresovi. Znam kad su u Borcu igrali Hilmija Cikota, Lički, Papak, Raga, oba Keca, Podgornik, Jurinčići - Niko i Ante, a u Krajišniku igrali moj Hajro, Lađarević, Campek, Raskan, Bojer, Milica. Oni igrali, mi navijali, ali nakon pobjede važno je bilo ko je bolje igrao, a sudiju Perenčevića niko nije psovao. Imao je čovjek autoritet. Nostalgija je čudna i jaka stvar. Opet želim tu takvu igru. Igru raznih timova, ali fer i poštenu i uz poštene sudije, a ne igru na strani i sa stranim sudijama. Neka oni brinu svoje brige, a ja znam da, od kada su počeli da brinu naše, nama se oduzele noge i niti hodamo, niti igramo.