"Ovo sam vidio samo u Sjevernoj Koreji", kaže japanski dopisnik, koji je u posljednjem trenutku prispio u Zagreb da nazoči svečanostima ulaska Hrvatske u EU, budući da je njegova redakcija u zadnji čas odlučila da u ljetnoj suši posveti nekoliko hijeroglifa tom slučaju.
Dokle memorija seže, Hrvatsku su ranije pratili jedino da zabilježe priču o masovnom posjetu japanskih turista u potrazi za ishodištem dugogodišnjeg neprijepornog hita japanskog zborskog pjevanja, arije "U boj, u boj, katane iz korica braćo" iz Zajcove opere "Zrinski". Još prije toga obradili su jedino investituru premijera Račana - bilo im je zanimljivo što mu je žena Amerikanka. Japan je drukčija civilizacija, njihova pornografija i televizijski kvizovi svjedoče o posve drukčijem senzibilitetu. U praćenju vanjske politike, doduše, prilično su ortodoksni i konvencionalni, no u ovom zakutku Europe, kad se gleda s njihove obale Pacifika, tu naprosto nema važnih tema. Priključenje male zemljice velikoj kontinentalnoj Europskoj uniji, mislili su, bit će jedan bizarni događajčić, prikladan za kakav entrefilet, filažu, ali kad su preko svog dopisnika ostvarili prisutnost u Zagrebu, pokazalo se, bila je riječ o prvorazrednoj bizarnosti i prilično šokantnoj političkoj storiji.
Već je susret s pres-službom bio alarmantan. Ondje su se začudili kako Japanci dolaze bez akreditacije koju je trebalo poslati najmanje pet dana ranije. "Ali", rekao im je dopisnik neznatno se klanjajući iz struka pošto je s obje ruke, kako se pristoji, predao svoju vizitkartu, "redakcija je tek prekjučer odlučila da se o ovome napiše jedan članak!"
"E, pa ne može to tako", rekoše domaći piarovci zaduženi za hendlanje stranih novinara, "mi smo odbili i 'Wall Street Journal' jer su se prekasno javili..."
"Odbili ste 'Wall Street Journal'", reče Japanac zaprepašten, da bi poslije primijetio pred drugim ljudima: "Onda vi imate veliki problem, ali ga niste svjesni..."
Njegova zapanjenost rasla je iz sata u sat dok je pratio pripreme za priredbu što je na zagrebačkom centralnom gradskom trgu obilježila zadnje trenutke uoči prijema zemlje u Europsku uniju:
"Cijeli grad je ispražnjen! Promet je obustavljen! Na ulicama su stotine, navodno tisuću policajaca, građani su se posakrivali u kuće, a samo neki političari i uzvanici bauljaju ulicama, pošto su odlukom gradskih vlasti zatvorene gotovo sve birtije... Nevjerojatno!"
Učinilo mu se da je ušao u kenijski safari-park, gdje su ljudi zatvoreni u automobile s rešetkama, a plemenita divljač koju sve žele vidjeti, slobodno šeta gradskom savanom. Na zagrebačkoj špici mogao si sresti jedino članove Europske komisije i razne državnike sitnog zuba koji, naravno, nisu komentirali derbi Zagreb - Dinamo, a u malograđanskom restaurantu "Vinodol", koji je srećom ipak bio otvoren, našlo se više poznatih faca međunarodne diplomacije nego u menzi na East Riveru.
"Zašto je centar pretvoren u Zabranjeni grad, nepristupačan vlastitim stanovnicima", upitao je naš azijski gost i odgovor dočekao s uzdignutom obrvom: "Što, zbog sigurnosti i osiguranja? Ne vjerujem..."
Bio je previše pristojan da formulira zaključak koji se jasno čitao na njegovu licu: Pa tu su samo neki drugorazredni diplomati trećerazrednih država, ili obratno, i poluanonimni europski činovnici koji to rade za debelu briselsku plaću, a nemaju nikakvu karizmatsku misiju! Nitko od njih nije vrijedan trotila s kojim bi ga digao u zrak, a ako je riječ o jedinom državniku malo većeg formata, talijanskom predsjedniku Republike Giorgiou Napolitanu, s obzirom na njegovu zaista poodmaklu dob, pitanje je bi li dovoljno kratak fitilj koji bi trebalo upotrijebiti bio siguran za upotrebu.
"Čemu takva barnumovska režija", samo se od sebe nametnulo iduće logično pitanje.
Paaa... za Hrvatsku je jako važno da privuče pažnju svojom odanošću stvari Europe, bili smo mu spremni odgovoriti. U ovom času nužne su nam strane investicije, podrška i interes naprednih zemalja Unije kako bismo oživjeli ekonomiju što je zapala u stanje katatonije.
"Ali novac ne dolazi onima koji su dobri učenici ili jako zagrijani za europsku ideju, nego onamo gdje se može zaraditi, a propisi i sudska praksa omogućuju brzo i sigurno investiranje", mogao je na to reći Japanac, previše pristojan da tako otvoreno formulira potpuno jasne činjenice.
"Uostalom", mogao je dodati, "ako vam je važna strana pomoć, kako je moguće da ste donošenjem zakona što dopušta odugovlačenje s izručenjam bivšeg šefa tajne službe Josipa Perkovića praktično spriječili Angelu Merkel da se pojavi na vašoj priredbi? Njenim prisustvom dobila bi ta fešta drukčiji značaj. Možda bi i mjere sigurnosti te spektakularna režija izgledale primjerenijima. Njen je dolazak bio i te kako važan - ne u ceremonijalnom smislu, nego kao najava većeg angažmana njemačke ekonomije i njemačkih institucija u Hrvatskoj, koju su dosad prepuštali Austrijancima. Njih se tu uvijek koristi za manje važne ili za problematične poslove, onako kao što Rusija koristi Ukrajinu..." I to je mogao dodati naš tokijski gost, ali nije, jer je bio previše pristojan.
Naravno, znali smo i on i mi, Angela Merkel pojavila bi se u Zagrebu s obzirom na politiku njezine vlade u jugoistočnoj Europi, a i iz osobnih razloga. Pošto je presudno pridonijela Sanaderovom izboru za premijera 2007. godine, a zatim njegovom svrgavanju i uhićnju nedugo iza toga, sad bi sigurno demonstrirala svoj i njemački nepristran interes - jer Njemačka je trenutačno u velikoj balkanskoj uljudbenoj ofenzivi. Pripomogla je pobjedi sadašnje srpske vladajuće koalicije i za sljedeće tamošnje izbore do kraja godine, spremit će novu, još širu, koja će biti kapcitirana da preuzme odgovornost za konačno rješenje kosovskog pitanja. To Srbiju, sa datumom otpočinjanja pristupnih pregovora, uz njemačku svesrdnu potporu, izvodi na siguran europski put. No, gesta Milanovićeve vlade - da opstruira izručenje šefa jugoslavenskog "Stasija", zatim i zloglasne Tuđmanove političke policije, dovela je njemačku premijerku u neizdrživ položaj, pa je naprosto odabrala da se ne pojavi, nego je poslala trećeg sekretara zadnjeg odjela u Ministarstvu vanjskih poslova, jednog glorificiranog diplomatskog podvornika. To je protokolarno uvjetovalo spuštanje cijelog događaja na nižu razinu pa su izostali svi premijeri i ministri vanjskih poslova "premijer" lige Europske unije. Ostali su se onda pošlihtali na odgovarajući način. Kad uspoređuješ odziv s onim na sprovod druga Tita prije točno 33 godine, vidiš da je sadašnji posjet bio kao da su zakapali Titova psa Luksa. A od ove predstave prišivanja još jedne zvjezdice na plavo polje mogla je Hrvatska imati korist tako da se predstavi kao nova, optimistična i neproblematična zemlja, prikladna za sve perspektivne razvojne kombinacije. Ovako, ispala je jedna marginalna balkanska svađalica, koju je najbolje zaboraviti dok se tu stvari same, nekako ili bilo kako, pomalo ne riješe... Za pet, deset ili dvadeset godina. Koga je briga?
Je li tako razmišljao naš japanski gost? Ne znamo. Sačuvao je vanjski privid suzdržanosti, ali je sutradan ustao najranije pa odjurio na aerodrom. Putem ga je osupnulo kad je shvatio kako je cio put u dužini od petnaest kilometara zatvoren i zabarikadiran policijskim barikadama. Mogao je stoga voziti sto i pedeset na sat i za sekundu je stigao na Pleso. Ali, to mu ništa nije vrijedilo. Kako je aerodorom preko vikenda bio otvoren samo za biz-džetove uzvanika, kompanije su otkazale letove. Tako je čekao avion za Beč do kasna poslijepodneva. Sigurno se zakleo da njegova noga više neće kročiti u ovaj zlosretni zakutak Ujedinjene Europe, gdje se svaki povod iskoristi za manifestacije faraonizma svojstvenog provincijalcima koji nisu osvijestili duh vremena.