Spektakularnom igrom svjetla u 3D formatu na zgradi Banskog dvora i vatrometom završen je niz manifestacija kojima je obilježeno 20 godina od osnivanja Republike Srpske.
Ova uistinu istorijska odluka od 9. januara 1992. godine, koju je donijela Skupština srpskog naroda, odredila je sudbinu Srba zapadno od Drine i definisala buduće političke procese koji će se odvijati u Bosni i Hercegovini, a koja je tada formalno bila u sastavu Jugoslavije iz koje su već bile izašle Slovenija i Hrvatska.
Ta odluka bila je i iznuđena jer je politika nezavisnosti BiH, koju je prostom većinom u parlamentu sprovodila SDA Alije Izetbegovića, bila usmjerena na brutalno preglasavanje srpskih poslanika negirajući pravo Srbima, kao konstitutivnom narodu, da potpuno ravnopravno sa druga dva naroda odluči o vlastitoj sudbini.
Bilo je to jasno još od oktobra 1991. kada je parlament RBiH donio odluku o sprovođenju referenduma o nezavisnosti, koji je i održan 1. marta 1992, a na koji većina Srba nije ni izašla. I taj datum i danas osporavaju u Republici Srpskoj.
Da je rukovodstvo SDA igralo na kartu nasilne nezavisnosti BiH znalo se još od početka 1991. godine kada su formirane paravojne formacije Patriotske lige i Zelenih beretki, dok su istovremeno potpisali ugovor sa tadašnjom JNA da će njen status biti rješavan u narednih pet godina, što je trebalo da posluži kao garant mira. Pripadnici tih formacija već godinama od struktura vlasti u Federaciji danas primaju zakonski priznatu penziju od tog perioda.
Tih godina u BiH je vladala atmosfera potpune nacionalne podijeljenosti, svakim danom nizali su se incidenti, oružani sukobi manjih ili većih grupa paravojnih formacija. Legalna policija pocijepala se od opštine do opštine zavisno od većinskog stanovništva. Bio je to uvod u krvavi rat koji je trajao do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995, kada je Republika Srpska međunarodno priznata kao ravnopravan entitet sa Federacijom.
Ni danas, kada Republika Srpska slavi dvadeset godina postojanja, nisu prestala njena osporavanja prvenstveno od strane dijela sarajevske političke elite, koja je, ipak, zvanično malo redefinisala stav tvrdeći da im "eto nije sporan entitet već samo datum koji iritira i asocira na početak genocida koji je sproveden nad Bošnjacima".
Praksu potpunog negiranja Republike Srpske nesmanjenom žestinom nastavio je Mustafa efendija Cerić, koji već mjesecima plaši muslimane kako bi im Milorad Dodik mogao uskoro zakucati lično na vrata sa nožem u zubima, jer su opet politički nezaštićeni i nespremni da se odbrane od budućih zločina koji su u Beogradu već projektovani.
Na potpuno istoj matrici su i pojedini sarajevski mediji dočekali manifestacije u Banjaluci, pogotovo FTV, koja je emitovala specijalnu emisiju "60 minuta", posvećenu, ne Republici Srpskoj, već srpskom narodu s obije strane Drine, njegovoj politici, istoriji, kulturi i koji, po slobodnoj procjeni autora, nekih sagovornika i urednika FTV, ima genocidni gen koji se prenosi sa generacije na generaciju od Kosovskog boja pa naovamo.
Čitav narod opisan je kao gomila svirepih zločinaca koji se vijekovima pripremao, od Dositeja Obradovića, preko Srpske akademije nauka i umjetnosti do Dobrice Ćosića, da izvrši agresiju na BiH i počini zločin u Srebrenici.
Ta zastrašujuća slika, prikazana s javnog emitera, kojeg plaćaju i ti "genocidni Srbi", trebalo bi, po mišljenju dijela te sarajevske medijske, političke i vjerske elite, da bude osnova na kojoj će se graditi međusobno povjerenje, tolerancija i uspješno građansko društvo i poslužiti Srbima da uvide svoje vjekovne zablude i konačno pokajnički priznaju kako su ružni, prljavi i obični zlikovci, te se odreknu Republike Srpske kao jedne od tih zabluda.
Potpuno sam uvjeren da velika većina Bošnjaka i Hrvata ne doživljava i ne razmišlja o Srbima na način na koji su prikazani u specijalu FTV, jer da je drugačije ni Dejtonski sporazum, koji je ipak omogućio miran život tri političke zajednice u BiH u dva entiteta, ne bi imao nikakvog smisla. Jedino rješenje kada bi i predstavnici Srba razmišljali po FTV obrascu bilo bi jednostavno razlaz, svak na svoju stranu, pa kud puklo da puklo.
Istorijski, politički nesporazumi i nacionalni interesi među ovim narodima rješavani su u prošlom vijeku kako mirnim putem kroz zajedničke države tako i u tri rata, dva svjetska i onaj posljednji iz devedesetih godina. Iz njega je nastao i međunarodni mirovni ugovor, koji ne samo da je zaustavio rat na prostoru BiH, Hrvatske i Srbije već je jasno definisao principe na kojima je moguće polako, postepeno graditi zajedničku evropsku perspektivu svih naroda koji su kao političke zajednice potpuno ravnopravni i koji imaju isto pravo odlučivati o vlastitoj sudbini ne ugrožavajući prava drugih.
Garant takvog ugovora su najveći svjetski autoriteti, od Amerike do Rusije, koji i danas zvanično čvrsto stoje na tim principima.
Republika Srpska je sastavni i ravnopravan učesnik tih procesa koji su se odvijali i koji će se odvijati u regiji svidjelo se to jednoj, drugoj ili trećoj političkoj opciji ili frustriranim ekstremistima. Dejton ne poznaje preglasavanje nijednog konstitutivnog naroda već jasna pravila odlučivanja u zajedničkim institucijama BiH. Ti mehanizmi su i ugrađeni da se ne bi ponavljala praksa iz onih nesretnih devedesetoh kada kompromisa nije bilo niti je tražen.
Zbog toga odgovor iz Republike Srpske na osporavanja i izljeve mržnje, poput onog emitovanog na FTV, ne smije biti podgrijavanje niskih strasti kod vlastitog naroda, jer bi time reprodukovali tu mrznju, već u dosljednoj politici, poštivanju Dejtonskog sporazuma i jačanju vlastitih institucija. Odgovor FTV mora biti definisan kroz izmjenu zakonske regulative gdje će ubuduće biti oštro sankcionisani slični specijali i formati kojima je satanizovan bilo koji narod.
Sve ostalo nas vraća u prošlost prepunu krvi i nesreće.