Prije nekoliko dana, u stvari 22. aprila ove godine, održana je komemoracija posljednjim žrtvama najvećeg stratišta nevinih ljudi koje je nastalo izvan Njemačke i Poljske, odnosno ustaškog koncentracionog logora u selu Jasenovac na rijeci Savi.
Logor se nalazi u selu Jasenovac, smještenom uz rijeku Savu, jedva stotinu kilometara udaljenom od Zagreba. Tog dana, naime, uvidjevši da spasonosna pomoć neće doći od strane NOV-a i da je agonija ustaškog režima već uveliko nastupila te da je uništavanje dokaza o zločinima tog režima nastupilo, a logoraši su bili živi dokazi tih zločina, te da ih očekuje konačna likvidacija, što znači da nema više vremena za čekanje, zatočenici su pokušali nasilni proboj iz zloglasnog logora i tom prilikom uglavnom izginuli, pokazavši i time da se samo borbom na smrt može iskupiti život ispod fašističke ustaške čizme. Ova godišnjica, mada svaka zaslužuje da bude obilježena, i to ne samo zbog poginulih u logoru i u proboju iz njega, nego zbog činjenice da se takav užas, kakav je bio logor u Jasenovcu, ne smije nikada zaboraviti i stalno ga se nužno sjećati, međutim, bila je zanimljiva po dva momenta.
Prvi je po ko zna koji put ponovljeno i u moralnom i u vjerskom smislu užasavajuće ignoriranje komemoracije stotinama hiljada mrtvih u Jasenovcu od najviših prelata Katoličke crkve u Hrvatskoj. Sam po sebi ovaj čin je začuđujući i uz to za svaku osudu, jer je Crkva na prvom mjestu obavezna na suosjećanje sa mrtvima i osudu zločina, a posebno je začuđujući glavni argument odbijanja primjedbi upućenih ovoj ignoranciji Crkve, koji se temelji na tezi da ponašanje Crkve kritiziraju komunisti. Čak da je to i tačno, ovdje se ne radi o tome ko kritizira Crkvu nego kako se ona ponaša prema jednom stravičnom poprištu zločina i njegovim žrtvama, koje su u najvećem broju bile vjernici i to pravoslavni, Jevreji i muslimani, pa i brojni katolici. Naravno da masa od više stotina hiljada logoraša nije mogla biti sastavljena od komunista, pa je svako upetljavanje komunista u ovu sramnu priču samo dokaz da racionalnog argumenta za ponašanje Crkve nema i da je ona svjesno odbijala da komemorira žrtve ustaškog katoličkog režima, s kojim je dio Crkve i klera usko sarađivao, a sama Crkva u cjelini se nikada nije odrekla tog režima. Kardinal Bozanić je prisustvovao komomoraciji u Bleiburgu jer su tamo žrtve bili uglavnom katolici, mada nije bilo malo ni pravoslavnih ili muslimana, ali nije nikada došao u Jasenovac. Sam taj izbor govori više od svakog drugog argumenta.
Drugi značajan moment, od interesa za javnost cijele naše regije, s koje su sakupljane žrtve monstruoznog ubijališta ljudi u Jasenovcu, žena, djece i staraca, kao i Europe, koja je navodno veoma osjetljiva na neosjetljivost određenih krugova, politika i ljudi na holokaust i svako uništavanje ljudi, osim onog koju ona sama vrši, a ovdje se radilo o eklatantnom primjeru postojanja jedne institucije koja je djelovala u funkciji holokausta, je da je objavljen podatak kako je Sanaderova "demokratska" i "antifašistička" i zašto da ne kažemo "katolička" vlada osigurala u budžetu za tekuću godinu 500.000 kuna za troškove komemoriranja žrtava Bleiburga, dok je za iste takve troškove obilježavanja i komemoriranja žrtava Jasenovca osigurala pet puta manju sumu, tj. jedva 100.000 kuna. Apsurd i paradoks ove odluke sastoji se u tome što je broj žrtava jednog i drugog stratišta upravo u obrnutoj proporciji spram količine dodijeljenog novca za njihovo komemoriranje. Odnos broja žrtava je vjerovatno 1:5, tj. na svaku pojedinačnu žrtvu bleiburške tragedije dolazi najmanje pet žrtava Jasenovca. Razlika je u tome što su u Jasenovcu bili antifašisti i borci za slobodu ili jednostavno proskribirani i za egzekuciju nominirani ljudi, pripadnici naroda koji treba da nestanu - Srbi, Jevreji i komunisti, odnosno aktivni antifašisti, dok su u Bleiburgu bili ostatci onih koji su počinili ogromne zločine širom cijele nekadašnje zemlje - ustaše, četinici, bjelogardijci, kozaci itd. dakle, oni koji su vršili zločine, za razliku od onih u Jasenovcu čiji se zločin sastojao jedino u njihovoj rasi, naciji ili vjeri. Bleiburške žrtve su engleski vojnici i komandovanje predali pobjednicima smatrajući, vjerovatno, da oni zaslužuju kaznu za svoja nedjela, dok su one u Jasenovcu masovno hapsili i odvodili u logor same ustaše.
Imao sam žalosnu sudbinu da su mi dva brata bila u logoru i da je tamo završilo više mojih najbližih rođaka. Štaviše, čak sam imao priliku da s rahmetli sestrom Zilhom odem pred kapije logora u Jasenovcu, na što smo se u našoj ogromnoj naivnosti odlučili kada smo saznali da se naš brat Safet nalazi u tom logoru i to kao registrirani logoraš br. 1. Mnogi su nas ljudi, a među njima i plemeniti Hakibeg Kapetanovnić iz Bosanske Gradiške, odgovarali od te avanture, jer su znali šta se tamo zbiva, ali nama je majka rekla da idemo tamo i da pokušamo naći brata, da mu odnesemo nešto hrane i odjeće, što je za nas bila sveta zapovijed. Imali smo vezu sa jednim mladim ustašom, inače našim komšijom, koji je služio u logoru (Zvonko se zvao dok mu prezime ne želim citirati), a koji je išao u isti razred gimnazije s mojom sestrom. Na kapiji smo se prijavili i čekali, a čuvari su poslali poruku Zvonku da "ima posjetu jedne gospodične". Kad nas je vidio on se silno zbunio i očigledno užasno prepao. Odveo nas je u stranu i rekao nam: "Šta radite ovdje, Zilha? Nemate pojma gdje ste. Brzo se kupite nazad. Ja ću preuzeti stvari, a Vi se odmah vraćajte." Mi smo sjeli u fijaker i otišli u Bosansku Gradišku. Brat nikada nije dobio ništa, a ni Zvonka više nikada nismo vidjeli ni čuli. Kasnije smo saznali više o svemu što se zbivalo tada u tom logoru. Istina, vidjeli smo, a bila je to kasna jesen 1941. godine, da u logor dovode velike kolone seljaka. Oni svakako nisu mogli biti komunisti. Bili su seljaci pravoslavne vjere i tu se završavao njihov životni put.
Kad sam, mnogo godina kasnije, pisao monografiju o Safetu Krupiću, našem poznatom filozofu i estetičaru, proučio sam mnogo i literarnih i službenih i istraživačkih radova i dokumenata koji se odnose na Jasenovac. Franjevac Filipović Majstorović je lično razrezao toraks Safetu Krupiću (Safet je patio od tuberkuloze i imao je imobilizirano jedno plućno krilo) rekavši da će mu ispustiti pneumatoraks iz pluća da bi lakše disao i tako ga je usmrtio na užasan način. To je onaj isti svećenik koji je predvodio pokolj u Drakuliću, zbog kojeg je Banjaluka barem deset dana bila u javnoj žalosti, kada ljudi nisu izlazili iz svojih kuća zbog sramote da žive u zemlji i pod režimom koji čini takve zločine.
Daleko bi nas odvelo kada bismo i veoma sažeto govorili o tim zločinima u koje su bili umiješani i neki svećenici. Mi smo u Banjaluci znali koji su to svećenici bili, kako oni koji su regrutirali i obučavali ustaše i koljače u organizacijama križara i sličnim, tako i oni koji su sudjelovali u ubijanjima i progonima, a posebno u nasilnom prevjeravanju pravoslavnih. Sve je to dobro poznato. Ono što nas brine jeste da je došlo do simbioze onih koji se javno deklariraju kao antifašisti, ali koji mic po mic, korak po korak, teže ka potpunoj reviziji istorije našeg fašizma i njegovih groznih zlodjela. Nas to treba da brine zbog toga što su još živi akteri onih novijih režima koji su ponavljali nedjela svojih prethodnika.
Jasenovac je teška mrlja i na savjesti Hrvata i na savjesti Katoličke crkve i to se ne da nijekati. Bolje je to priznati i izvesti iz toga prave konzekvencije prema mogućim budućim ustašama, četnicima i fašistima svih vrsta.