Jasna osuda ustaškog pokreta i zločinca Ante Pavelića od strane kardinala Josipa Bozanića u Jasenovcu govori da se odnos Crkve prema tom logoru mijenja. Pitanje je: koliko dovoljno? A da su promjene već vidljive govori Bozanić koji za njih, Pavelića i ustaše reče da su bili "slijepi privrženici nacionalnoj ideji, čiji je put vodio u vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja i baštine hrvatskoga naroda".
Kardinalova posjeta logoru Jasenovac i njegova jednoznačna, krajnje oštra osuda ustaškog režima mogli bi, nadajmo se, odigrati jednaku ulogu u odnosu Hrvata prema bilo kakvim, pa makar i krajnje simboličnim, manifestacijama ustaštva, kao i prema bilo kakvom radikalnom, divljačkom, netolerantnom nacionalizmu.
Ono što je zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić izrekao prije tjedan dana u povodu svojega pohoda spomen-području Jasenovac ne može proći bez komentara. Valja ga, tu gestu, u prvome redu pozdraviti. Stao je na čelo hodočašća više stotina svećenika svoje nadbiskupije (zanimljivo, bez prisustva biskupa domaćina na čijem se terenu nalazi Jasenovac, požeški biskup Anton Škvorčević) te bi akcija mogla, kako se nada Nataša Jovičić, ravnateljica tamošnjeg muzeja, promijeniti odnos Katoličke crkve prema tom najvećem ustaškom logoru.
Dakle, bez obzira na način na koji je Bozanić upakirao ovu osudu (nivelacijom krivnje ustaša i komunista), valja pozdraviti činjenicu da je kardinal Bozanić ustaše izjednačio s nacistima.
Bozanićevo niveliranje žrtava Jasenovca i Bleiburga ili ustaša i komunista bilo je deplasirano kao da se Benedikt 16. u Auschwitzu bavio žrtvama bombardiranja Dresdena. "Historijski i pravno to su dva bitno različita pojma i različita zločina, a svako izjednačavanje znači nivelaciju i relativizaciju, što nije primjereno", zaključio je poznati židovski povjesničar i publicist Slavko Goldstein, dodajući ipak kako smatra "veliko hodočašće kardinala Bozanića i četiri stotine svećenika iz njegove biskupije velikim korakom prema suočavanju Katoličke crkve s istinom o Jasenovcu".
Ali čak ni u za svaku pohvalu otvorenom pismu kardinalu Bozaniću objavljenom u ponedjeljak u "Jutarnjem listu", Goldstein, pedantan i točan kakav jeste, nije, po mom skromnom mišljenju, odgovorio na ono što se mora smatrati krajnje spornim u Bozanićevom očitovanju, a to je kardinalovo bježanje od potrebe da se Katolička crkva već konačno suoči s pitanjem krivnje za zločine ustaša, Hrvata i katolika, baš onako kako je to učinio odmah nakon rata njemački filozof Karl Jaspers u odnosu na krivnju njemačkog naroda. Bozanić je, na primjer, mogao pročitati pisma luteranskih i katoličkih njemačkih biskupa u povodu 50. godišnjice dolaska Hitlera na vlast da shvati što je i kako se u ime Crkve tretira pitanje krivnje.
Kao teolog tvrdim: u krajnjoj liniji istinski kolektiv je, doduše, međusobna pripadnost svih ljudi pred Bogom. Svatko se smije negdje osloboditi vezanosti uz državu, narod ili skupinu, ne bi li se probio u nevidljivu solidarnost ljudi kao ljudi dobre volje i kao ljudi u zajedničkoj krivnji bivanja čovjekom. Ali povijesno ostajemo vezani uz bliže i uže zajednice. Valja lučiti krivičnu od političke odgovornosti, a ove pak od moralne krivnje. Objasnit ću to na vlastitome primjeru.
Načelno govoreći, iako pouzdano znam da nisu bili zločinci, moj djed po majci, ustaša, te moj djed po ocu, suradnik Gestapoa, politički su, a sasvim sigurno i krivično, odgovorni za stajanje na strani onih koji su proizveli holokaust nad Židovima ili genocid nad Srbima. Bili su do srži uvjereni: jedan u ustaštvo, drugi u nacizam. Ja sam, pak, kao njihov unuk, pozvan da ispravim ono što su napravili. Tako se gradi pomireno društvo. Naime, među Hrvatima (i puno drugih naroda) zacijelo je bilo ozlojeđenih, mnogih ganutih užasom u kojem se nazirala slutnja nadolazeće nevolje. Vrlo dobro poznajemo svijetle primjere mnogih koji su otišli u antifašiste i partizane da se odupru zlu.
Ali kardinal Bozanić relativizira i broj onih koji su stali na stranu ustaškog užasa i odgovornost Crkve u tim strašnim godinama. Bilo je ne samo onih koji su bez smetnje nastavili kao da se ništa ne događa, već i onih, počevši od samoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji su podupirali ustaške snage i NDH dobro znajući da se radi o rasističkom i potpuno dehumanizirajućem, antikršćanskom pokretu.
Istina koja se traži veli da je Stepinac imao velikih poteškoća u osudi njemu od Boga stvorene NDH. Jer on reče ovako: "NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…" (u članku "S nadom u bolju budućnost", "Katolički list", Zagreb, broj 32/1941.). Primjeri hvale ustaša i NDH od strane crkvenih glavara ne jenjavaju do kasne 1944. godine, upravo kada Stepinac prima veliko odlikovanje iz ruku ustaških glavešina.
Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. I to je ta bolna istina koju, sasvim razumljivo, kardinal još ne može ili ne želi prihvatiti. Hrvatsko društvo mora smoći snage i reći do kraja istinu o toj gorkoj činjenici svoje povijesti, ali i o drugim zločinima koji su učinjeni u ime druge ideologije. Tada će i hrvatski narod zaliječiti ljagu što su joj nanijeli neki iz njegovih redova. Tada nećemo morati negodovati jer kardinal smatra da se nikomu Crkva ne treba ispričavati. Jer naravno da treba!