Učestale priče o potrebi stečaja Javnog servisa BiH (BHRT) upućuju na sumnju da iza orkestriranih povika na (prvo) poslovanje i (sada već i na) postojanje BHRT-a stoji politički cilj eliminacije još jedne institucije s razine države. To neka drugi analiziraju. Međutim, kao aktivan sudionik uspostave i razvoja BHT-a i BHR 1, smatram se pozvanim i odgovornim ukazati na činjenice i okolnosti u vezi s tim procesom, ali i na manipulacije istima. Jer, u proteklih pet-šest mjeseci dogodilo se toliko neobičnih i samo na prvi pogled nepovezanih stvari, koje u slijedu, a pogotovo u kumulativu, izlaze izvan zakona slučajnosti.
Prvo se novom četveročlanom UO BHRT-a učinilo sumnjivim poslovanje za čitavo, petogodišnje razdoblje postojanja ranijeg Javnog RTV servisa BiH, pa je unatoč svakogodišnjim izvještajima zakonom jedino propisanih neovisnih revizija zatražio (većinom glasova) nadreviziju od strane Državne revizije. Ta revizija je, zbog zauzetosti - a radilo se i o izvanplanskom poslu, zatraženom od neuobičajenog subjekta koji nije predviđen Zakonom o reviziji - prihvatila pregled poslovnih knjiga samo za dvije posljednje godine (2005. i 2006). Njezin izvještaj je imao krajnje neobičnu formu - dat je kao kumulativ za obje poslovne godine. Zbirovi uočenih nepravilnosti kasnije će u parlamentarnim tijelima (a posebice u nekim) biti glavni malj u dokazivanju da je Javni servis trošio javni novac "bez veze" i bez ikakvog cilja.
Neobično je i da je tema o Javnom servisu i Sustavu javnog informiranja u BiH - čija su uspostava, neovisnost i financijska samoodrživost sadržaj 16. uvjeta za pristupanje BiH evrointegracijama - u parlament BiH i njegova tijela ušla incidentno, nametanjem rasprava o (zakonom nepredviđenom) revizorskom izvještaju. Tijek tih rasprava je poznat. U galami oko tog izvještaja potpuno je zanemaren, ili je tek ovlaš tretiran, izvještaj o radu i poslovanju JS BiH za 2006. godinu, u kome su, kao i svih ranijih godina, rezimirani ne samo poslovni rezultati već i vrlo složene okolnosti uspostave servisa sa dva medija na državnoj razini. To kao da nikoga nije interesiralo. Naša medijska kuća je tretirana kao čeličana ili šumsko gazdinstvo, u kojim su oblastima svi potrebni zakoni "na mjestu", a planovi predvidivi.
Kao što stalno ističem - ne bježim od odgovornosti za propuste koje je, kao postojeće činjenice, navela Državna revizija. Protivim se interpretacijama tih činjenica. Jer, interpretacije koje su se mogle čuti u parlamentu BiH ili koje sada bez uzdržanosti (makar dok se ne okončaju provjere od strane nadležnih organa) ponavljaju i pojedini visoki zvaničnici, nema nigdje u revizorskom izvještaju. Osobno sam čak bio i zadovoljan načinom kako su državni revizori "snimili" i opisali kontekst poslovanja i rada JS BiH u razdoblju kada nije bilo zakonske regulative i kada je zacrtana reforma produžavana do nepredvidivog kraja. Želim istaknuti da se glavnina te reforme treba dogoditi u tadašnjem JS BiH, odnosno u sadašnjem BHRT-u, jer je u njima organizacijska i kadrovska osnovica buduće korporacije javnih servisa, kojoj će se "priključiti" dijelovi RT RS i neznatno iz RTV FBiH.
Dakle, u startnoj 2002. godini imali smo skoro nemoguć, ali jasan cilj: uspostaviti javni televizijski servis na razini države (BHTV 1). BH radio 1 bio je utemeljen u maju 2001. godine, ali ga je trebalo uzdići do vrha slušanosti među oko 150 tada postojećih radio-stanica. Tadašnji politički ambijent nije bio nimalo podsticajan za projekat, a financijski je bio još gori. U toj godini ukupan prihod JS BiH iznosio je 26 miliona KM. BHTV 1 je startao s 25 minuta programa. Četiri i pol godine kasnije, krajem 2006. godine, ukupan prihod je bio samo 1,7 puta veći (44 miliona KM) ali je obim programa bio povećan čak 47 puta, odnosno dnevno je emitirano 20 sati programa. Odnosi unutar - ipak moram reći normativno samo fingiranog - Javnog radio-televizijskog sustava BiH, između JS BiH, RT RS i RTV FBiH, bili su u stalnom usponu i po obimu i iskrenosti daleko su nadmašivali razinu suradnje i komunikacije između političkih subjekata i organa vlasti na razini BiH.
To su rezultati koje nitko, pa niti ijedna revizorska ili policijska istraga, ne mogu minimizirati. Stoga bi bio vrhunac tendencioznosti i političke manipulacije ako bi ti organi evidentirane propuste "izvukli" iz konteksta postavljenog i ostvarenog cilja. Uostalom, dobar dio - ako ne i glavnina - u ovoj hajci hipertrofiranog poslovnog grijeha mog menadžmenta odnosi se na primjenu Zakona o javnim nabavkama, i to u njegovoj početnoj godini. U tom segmentu Državna revizija, recimo, konstatira da kompanija nije primjenjivala zakon u cjelosti (npr. postojale su dvije umjesto tri ponude i sl.), što se kasnije olako tumačilo kao kriminal, korupcija i sl.
JS BiH je bio kompanija u nastajanju. Njezini mediji također. U početku se vjerovalo da će reformski proces biti dovršen za godinu, najkasnije dvije. Sada smo u 2008. godini, a reforma nije daleko odmakla od svog početnog stanja. Najveću cijenu tog kašnjenja morao je platiti JS BiH jer je simulirao postojanje sustava a direktno - putem međusobnih poslovnih odnosa - trpio posljedice nezavidnog predreformskog položaja RTV FBiH. RT RS stjecajem prilika nije bila u tom Vrzinom kolu tako da, zapravo, uopće ne postoje uporedivi parametri između ova tri emitera.
Gledanost i slušanost medija na razini države, jednako kao i prihvaćenost entitetskih i lokalnih medija, reflektiraju opću ili lokalnu političku atmosferu. Misija javnih emitera i jeste u tome da javnost usmjeravaju ka poželjnijim, u našem slučaju - proevropskim ciljevima, odnosima i rješenjima za makrokonfliktne situacije. Stoga je tada dostignuta gledanost BHT-a od preko osam posto, među četrdesetak televizija u zemlji (i kada je najveću gledanost imao Pink sa cca 17 posto) bila dostojna respekta. Naravno, o sadržaju programa uvijek se može i mora razgovarati.
Sa druge strane, dualni medijski model, s javnim servisima i komercijalnim medijskim kućama, je evropsko rješenje bez alternative, a pogotovo bez politički dogovaranih surogata. I još nešto, rijetke su tranzicijske zemlje koje ne podnose teret svojih javnih emitera. Stečaj javnog emitera se ne može dogoditi. Recimo, Radio-televizija Srbije je 2006. poslovnu godinu završila sa cca 50 miliona eura duga prema državi. Mađarska vlada je prije nekoliko godina za sanaciju javnog emitera izdvojila 200 miliona eura, još veća sredstva ranije je dala i Vlada Slovačke. Jedan od rijetkih svijetlih primjera u skupini tranzicijskih zemalja jeste Hrvatska radio-televizija. Ona je, inače, najgledaniji javni servis u Evropi (vrlo omiljen i u RS). Ali, taj servis je u poslovnoj 2006. godini mjesečno imao prihod ravan godišnjem prihodu (tadašnjeg) JS BiH! RTV pristojba u toj susjednoj zemlji iznosila je 16 KM, uz naplativost od preko 90 posto. I sav prihod ide HRT-u. Naša RTV taksa u 2006. godini iznosila je šest KM. Naplativost je bila cc 64 posto. Ostvareni prihod, cca četiri KM po pretplatniku, dijeli se između tri emitera (50 posto za BHRT, po 25 posto entitetskim emiterima).
Ništa nije ni veliko ni malo dok se ne uporedi s nečim drugim. Ništa ne bi trebalo da bude proglašeno "arčenjem" javnih para dok se, prvo, ne vrednuju ostvareni rezultati.
Ili, sve može biti sve ako se stavi u oblandu politike, a zatim demagoškim frazama, kao gorivom, katapultira među mase.