Kolumne

Je li Hrvatska klerikalna država

Muhamed Filipović

Poodavno smo na stranicama ovog lista ustvrdili da je jedan od najvećih i stvarnih problema Hrvatske u tome što je ona, nakon pada rigidnog komunističkog režima koji je u njoj bio najteži, osobito nakon tzv. Hrvatskog proljeća, umjesto ka demokratiji, krenula ka nacionalističkoj diktaturi izraženoj osobito u režimu Franje Tuđmana.

Taj režim bio je inficiran velikom dozom ekstremnog nacionalizma, zahvaljujući ideji o tzv. pomirenju između ustaške emigracije u Franje Tuđmana, koji je bio most između komunizma i nacionalizma, jer je i sam bio godinama komunista, i koji je smatrao da bez tog sporazuma ne može dobiti vlast u zemlji. Njega nisu interesirali komunisti kao određena politička i društvena snaga u zemlji, nego samo formula koja njemu lično omogućava da legitimira svoju novu nacionalističku poziciju i nekako opere svoju komunističku prošlost.

Kao apostat on je u tome bio ekstreman i dopustio je da nacionalisti postanu glavna politička snaga njegove nove države, a to je dovelo do stanja u kojem je Hrvatska postala zemlja izrazitog nacionalizma, s odlučujućom ulogom ekstremosta svih vrsta i naglašenom ulogom Katoličke crkve kao moralnopolitičke snage koja ujedinjuje i pokriva sve to što se zbivalo. I sama Katolička crkva je bila izložena napadima nacionalnih ekstremista kako bi bila prisiljena da prihvati tu novu ulogu.

Treba se samo sjetiti sramotnog pisma ratnog zločinca Mate Bobana kardinalu Kuhariću, pa vidjeti da je pritisak na Crkvu da se i ona angažira na nacionalističkom programu bio veliki. Kako je i ranije bilo u hrvatskoj historiji slučajeva da je Crkva igrala značajnu ulogu u ostvarenju nekih vjerskonacionalnih ciljeva, nije teško bilo Crkvu angažirati na nacionalnom programu, osobito kad se radilo o čišćenju prostora od nevjernika (balija ili muslimana i šizmatika), što je ona stoljećima činila, a to je dovelo do toga da je Crkva u gotovo svim oblastima života u Hrvatskoj dobila veoma veliku i važnu ulogu.

Od moderne građanske države i demokratije nije više moglo biti ništa i do kolike je penetracije katolicizma u sve strukture hrvatskog društva došlo najbolje se vidi po tome što Hrvatska ima posebnu crkvenu organizaciju u vojsci, da nijedan građanin Hrvatske koji nije katolik i sljedstveno tome Hrvat, ne može u toj vojsci, ali ni u drugim bitnim institucijama i organizacijama hrvatskog društva, igrati iole značajniju ulogu, te da se sve što se javno i značajno događa u ime države, popraća učešćem katoličkog svećenstva, uz ritualne ceremonije katolicizma. Može se reći da u Hrvatskoj vlada stanje u kojem nije moguće biti Hrvat, nije moguće biti lojalan građanin i igrati ulogu u životu društva ako čovjek nije katolik i slijedom te činjenice Hrvat ili potencijalni Hrvat.

Time je jasno izražena opća društvena, civilizacijsko-kulturna i politička diskriminacija svih drugih stanovnika Hrvatske i to prvenstveno pravoslavnih, kao najbrojnijeg nekatoličkog i nehrvatskog dijela stanovništva Hrvatske, a potom i muslimana, Jevreja, evangelika i drugih, a posebno onih koji nisu vjernici nijedne oficijelne ili uopće nijedne religije i spadaju u veliku grupu agnostika, koje tamo vole nazivati ateistima. Naime, ateista je onaj koji niječe postojanje Boga, dok je agnostik onaj koji nije uvjeren u njegovo postojanje, ali ga ne niječe u onom smislu u kojem to čini ateist, koji je uvjeren da Bog ne postoji, barem da ne postoji kao transcendentni subjekt.

Sve to, a pogotovo sve izraženija želja Katoličke crkve i njenih prelata da diktiraju političko mišljenje i uspostavljaju kriterije političkih ocjena u sferi političkog života, dovelo je do toga da je predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić bio prisiljen da upozori na činjenicu da u jednoj multireligioznoj i sekularnoj državi nije adekvatno da su sve državne ustanove, sve škole, bolnice i druge institucije koje treba da služe svim građanima proviđene simbolima katolicizma, da su sve državne prigode i slavlja, popraćena dominirajućom ulogom katoličkih svećenika i rituala, a osobito da u vojsci postoji specijalni odjel Katoličke crkve koji djeluje u toj izrazito državnoj instituciji i to da taj odjel vodi politiku, a ne dušebrižje.

Kad je Mesić izvršio svoju dužnost kao predsjednik svih građana Hrvatske države i čuvar njenog Ustava, tada se na njega obrušio vodopad osuda, uvreda koje su nas vratile nekoliko decenija unazad i samo dokazale koliko je čovjek imao pravo i koliko je bilo nužno, zapravo, krajnje vrijeme da se kaže ono što je on rekao.

Upravo je ova uloga, koju je na krilima dominacije nacionalizma, a koji više nije imao ništa s klasičnim hrvatskim nacionalnim pokretom kao političkom snagom objedinjavanja cjelokupnog građanstva Hrvatske kao zemlje svih njenih stanovnika, nego je usko povezao katolicizam i hrvatski nacionalizam, doveo do toga da je Hrvatska postala ultranacionalistička i da se tamo ne može biti ništa drugo nego Hrvat. Samo kao Hrvat svaki građanin može da igra određenu političku ulogu, osim u okvirima zakonom odobrenog i ograničenog, zapravo ornamentalnog i dekorativnog, a nikako stvarnog, djelovanja manjinskih grupa, koje su upravo time što su sada uvučene u Vladu, ali ne i u vlast, faktički isključene iz stvarnog političkog života.

Sve to smo konstatirali, također, govoreći o retorici koja vlada u hrvatskoj politici i javnom općenju, o broju utjecajnih ljudi u državnom i političkom aparatu koji nisu Hrvati itd., što nas je, tada smo to rekli, podsjetilo na sličnu situaciju u kojoj su se nalazili Muslimani u vrijeme kad su bili zvanično Hrvati i to još i "cvijeće hrvatstva", a u odnosu na njihov broj, koji je iznosio 30% ukupnog stanovništva tadašnje Hrvatske, naspram 40% stvarnih Hrvata (30% su nosili Srbi u Hrvatskoj), imali su samo 1,5% mjesta u državnim i političkim institucijama te države (vidjeti studiju Muhameda Hadžijahića o tom pitanju izrađenu krajem 1944. godine u Zagrebu na temelju zvaničnih podataka tadašnjih vlasti). Bili su dakle, samo maska potpune vladavine tadašnje hrvatsko-katoličke, tj. ustaške većine.

Nažalost, pod vođstvom HDZ-a, stanje kakvo je nekada bilo, može samo da se ponovi, jer jedna vladavina koja počiva samo na ideji nacije i vjere ne može da dovede do drugog ishoda nego do duboke i tragične segregacije i podjele u društvu, a time i u državi. A ljudi više neće trpjeti poniženja i podređenost bilo koje vrste, ili ideja demokratije živi svoje zadnje dane. Izlaz za Hrvatsku je što skoriji pad ove toliko kompromitirane vlade, ali i formule vlasti i vladavine na kojoj ona počiva. Nadajmo se skoroj dubokoj promjeni u Hrvatskoj.

Najčitanije