Što me je to dovelo da napustim totalitarni način razmišljanja, zatim nagnalo da odem živjeti u franjevačku obitelj, u samostane, onda učvrstilo u odluci da svijetu nastavim služiti u izvornom zvanju, u novinarskoj profesiji, pa, konačno, da skratim ovu neugodnu samohvalu, da se stavim na raspolaganju svima onima koji su postali mete nacionalističkog ludila?
Na prethodno pitanje mogu odgovoriti i ovako - mi imamo više identiteta. To što sam rođen u obitelji koja me najprije naučila govoriti hrvatski i što sam 1989. u 27. godini života odlučio napustiti rodnu Argentinu i doći živjeti ovdje, a, više od toga, to što sam obdaren sviješću da mogu slobodno sebe definirati, daje mi mogućnost da svojim mnogobrojnim identitetima dodam i ovaj kojeg se prisjećam svakog 27. januara, dan sjećanja na žrtve holokausta. Identitet koji je obogaćen mnogostrukim elementima i slojevima židovstva i židovske tradicije.
I to zbog toga što je jedna od najvažnijih sastavnica mojeg identiteta ta da me najpreciznije definira potreba za suosjećanjem, za suživotom, za susretom s onima čiji je život oblikovala patnja i žalost. To bi bilo dovoljno da, zbog toga što volim Židove i njihovu kulturu, što me svaka pomisao na holokaust dovodi do ganuća i što slijedim nauk Židova Isusa iz Nazareta koji je i sâm, kako vjerujem, bio ubijen šest milijuna puta tijekom Šoaha, sebi dadnem pravo reći da sam i više od jednog dana u godini, i to važnog, sadržajnog i bogatog dana - Židov. Baš kao što sam na pomisao tisuće i tisuće ubijenih Srba i Roma, i sâm, pomalo Srbin, a po potrebi i Rom.
Ta svijest je dugo tinjala u meni. A nastala je kao reakcija na činjenicu da sam u mladim godinama bio zatrovan idejama nacizma i antisemitizma, ustaštva i totalitarizma. Shvatio sam, naime, da moram okaljati svoj grijeh, da moram isprati loš odgoj, da se moram osloboditi svakog oblika netolerancije. Osim toga, dio židovske obitelji želim biti i zbog toga što se mračne strasti ponovno bude i, kako je upozorio Vaclav Havel, što se mapa svijeta mijenja kada opet raste antisemitizam.
Papa Ivan Pavao Drugi, veliki prijatelj Židova, reče prilikom svojeg posjeta Rimskoj sinagogi 69. aprila 1986. da nam židovska religija i kultura nisu strane. "Vi ste naša voljena braća i, na neki način, može se reći, starija braća…", kazao je tad. Filozof, Sarajlija Predrag Finci, podsjeća nas da smo mi svi, Židovi i oni koji to nisu, djeca logosa i, kao takvi, obvezatni odbiti svaki intelektualni nihilizam.
Stoga, ostajem Židov. Sve dok ne bude oplakana posljednja žrtva mržnje protiv toga naroda. Jer moj je identitet istina, rad na kulturi prema zajedništvu, vapaj da budemo mostovi povjerenja i pomirenja i da sami prijeđemo te mostove kako bismo jedni drugima rekli "Shalom Alehem".
U povodu Međunarodnog dana sjećanja na holokaust, obilježen 27. januara kao sjećanje na dan kada su prije 65 godina, 1945, ruske trupe oslobodile nacistički koncentracijski logor Aušvic (tamo je još bilo živih oko 7.500 logoraša), datum koji je teškom mukom UN dogovorio na planetarnom nivou prije pet godina, na šezdesetoj i petoj obljetnici tog važnog čina, velim, skromno, ali odlučno: svijet koji je iskusio užase Drugoga svjetskoga rata i koji ih ne zaboravlja prisjetio se 27. januara, kao i svake godine, nepojmljivog zločina holokausta, počinjenoga nad pripadnicima židovskog naroda u ime teorije o supremaciji jedne rase nad drugom.
I mi se u Hrvatskoj sjećamo holokausta, ne samo zato što se taj monstruozni zločin nikada ne smije zaboraviti u funkciji sprečavanja njegovoga ponavljanja nego i zato što se on događao i na tlu Hrvatske, i što su u njemu sudjelovali i Hrvati. Ustaški zločinci nanijeli su, sudjelujući u holokaustu, tešku ljagu hrvatskome imenu, ljagu koju su pomogli sprati samo hrvatski antifašisti. Ni jedno ni drugo ne smije se zaboraviti.
Izraelci, posebno ako su Židovi, imaju spomen, ne manje važnijeg dana "Jom Ha'šoa ve hagvura" (Dan sjećanja na holokaust i herojstvo), a u povodu dana ustanka u varšavskom getu koji je počeo 19. aprila 1943, ali se u Izraelu klizno slavi u drugoj polovici prvog semestra građanske godine (uvijek nakon svečanosti Pesaha). Rekli bismo da imamo niz mjeseci da se sa dubokim pijetetom sjetimo šest milijuna ili nešto manje milijuna stradalih Židova u vrijeme holokausta kao i drugih žrtava ostalih naroda stradalih od nacističke i kvinslinške ruke.
Holokaust je grčka riječ koja znači "potpuno spaljen". U suvremeno doba obilježava ga razdoblje od 12 godina nacističkog progona Židova (od 1933. do 1945). Karakterizira ga neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača. Vrhunac je bilo "konačno rješenje" (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog evropskog židovstva.
Što se mene tiče, ja imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki puta kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom na trenutak se zaustavim pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je stajala sinagoga, srušena od ustaša 1942. i pomislim na silne ubijene Židove, ali i Srbe, na stradale Rome, Hrvate, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge, u pokušaju da oživim duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još pred nama stoji teška zadaća demontiranja mitova naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima.
Stoga, neka nas iduća godina ne nađe nespremnima. Jer nije dovoljno pamćenje. Treba nam i akcija. Neka dogodine, barem to, lopata već bude zabijena u toj sramotnoj praznini u zagrebačkoj Praškoj ulici. Biti će to i veliko olakšanje za moju dušu. Biti će to važna cigla u procesu dogradnje mojega, ali i vašega identiteta.