Mustafa Mujezinović funkciju premijera Federacije BiH preuzeo je citiranjem velikog Vinstona Čerčila govoreći o značaju optimizma, a izgleda da će i otići iz Vlade držeći se ideja ovog britanskog političara i nobelovca.
Kada je krajem juna prošle godine preuzeo vruću fotelju u rasklimanoj vladi, poslanici u Parlamentu FBiH nisu mogli ostati u sali i sačekati da završi svoj nastupni govor. Većina parlamentaraca, nakon što su potvrdili njegovo imenovanje za premijera, izašla je na pauzu pa Mujezinović nije imao kome iznijeti plan i program svog rada. Htio im je reći da su mu prioriteti finansijska disciplina, razvoj privrede i poljoprivrede, ubiranje poreza i eliminisanje rada na crno. Htio im se zakleti i da će insistirati na uštedama u oblasti neproduktivne javne potrošnje, na privatizaciji firmi u vlasništvu FBiH "na kojima nema spora". Htio je vjerovatno i biti bolji od prethodnika Nedžada Brankovića, koji je ostavku podnio u vrijeme najvećih previranja u samoj vladi, ali i u Stranci demokratske akcije, iz čijeg su se okrilja obojica otisnula u izvršnu vlast.
"Ovim ekspozeom htio sam unijeti optimizam. S obzirom na to da za ovo nema interesovanja, odustat ću od daljeg izlaganja", kazao je Mujezinović u polupraznoj sali Parlamenta FBiH 25. juna, nakon što je dao svečanu izjavu.
Da bi pokazao kako nije obeshrabren što su ga ignorisali poslanici, čak i oni iz njegove SDA, pozvao se tada na Čerčilovu devizu po kojoj "pesimista vidi poteškoće u svakoj mogućnosti, a optimista mogućnosti u svakoj poteškoći".
Optimizam ga, sudeći po energiji koju pokazuje sada pri isteku mandata, još nije napustio. Članove Vlade nije uspio okupiti već 40 dana, za vratom mu je Međunarodni monetarni fond koji analizira šta je urađeno od uslova za nastavak dobijanja novca od kredita, kolege ministri ga pritišću da završe kadrovske križaljke i podjelu stanova prije nego što se i zvanično razdruže... Čak i kad nakon ovih opstrukcija sa svih strana javno prizna da je Vlada u krizi, on ne posustaje nego šalje otvorena pisma, instrukcije i apele.
Zapne realizacija jednog od njegovih prioriteta - privatizacija "nespornih" firmi kakav je sarajevski "Bosnalijek", a premijer pošalje pismo direktoru Agencije za privatizaciju i pozove ga da konačno provede odluku Vlade. Klizište ugrozi hidroelektranu, premijer pošalje urgenciju na adrese desetak institucija da Vladi hitno podnesu izvještaj o stanju na terenu. Lideri vladajućih stranaka navodno postignu dogovor o deblokadi rada Vlade pa to padne u vodu čim se zakaže sjednica, a premijer javno apeluje na nadležne da razmisle o mogućnosti osnivanja prihvatnih centara za nezbrinute životinje! Mujezinović radi ono što jedino i može na najnezahvalnijoj poziciji u ovoj državi - ne odustaje i kada bi svako drugi priznao poraz.
Prioriteti, za koje niko nije htio čuti ni u Parlamentu ni u Vladi, jesu ostali neurađeni i za to se Mujezinović može smatrati glavnim krivcem samo po "komandnoj odgovornosti". U praksi on, na primjer, ne može smijeniti ministra za boračka pitanja zbog kašnjenja revizije. Ne može se premijer FBiH riješiti ni svog zamjenika koji je cijelu BiH osramotio u svijetu kad je holivudskoj divi bio zabranio da svoj film snima u našoj zemlji ili što je budžetski novac dijelio po vlastitom nahođenju. Jednako je bespomoćan u slučaju samovolje ministra industrije koji je Vladin projekat uvezivanja rudnika sa "Elektroprivredom BiH" iskoristio za predizbornu promociju vlastite političke partije. Nasumično izdvojeni primjeri potpune nemoći nisu dokaz da je Mustafa Mujezinović loš predsjednik Vlade. Ovi slučajevi samo iznova dokazuju kako je iz temelja nakaradno postavljena institucija izvršne vlasti FBiH čiji premijer ima manje moći i ovlaštenja nego šef sindikalne organizacije u nekoj privatnoj firmi.
U ovom dijelu BiH premijer (ma ko to bio) ne bira svoje ministre-saradnike. Kad ne rade svoj posao, ne može tražiti njihovu odgovornost jer ministri polažu račune samo svojim partijama. Teoretski, mogao bi stranačkim centralama opanjkati ministre neradnike. Možda bi to i imalo nekog efekta da je na čelu Vlade FBiH čovjek kojeg podržava bar njegova stranka, a u Mujezinovićevom slučaju to nije tako. Vidjelo se to na dan njegova imenovanja i ništa se nije promijenilo u prethodnih 16 mjeseci. On je postavljen za premijera u doba kada SDA nije mogla naći nikog drugog dovoljno odanog, poslušnog, naivnog i upornog da do kraja mandata Vlade ostane na čelu raštimanog orkestra. Mujezinoviću je to uspjelo i svako ko se u roku od 10 minuta može sjetiti šta je konkretno uradilo 15 ministara iz njegove vlade znaće da premijerov "uspjeh" nije baš beznačajan.
Njegovi najbliži saradnici držali su se isključivo smjernica stožera svojih partija i povremeno napuštali zasjedanja Vlade. Nerijetko su Mujezinoviću prigovarali da na dnevni red stavlja neusaglašene tačke, iako su i sami u vlastitim partijama radili na tome da pred Vladu postave što zahtjevnije političke prepreke. Jedna od njih Mujezinovića čeka u ponedjeljak. Ponovo je zakazao sjednicu Vlade iako ne zna da li će joj moći prisustvovati pet članova koji su na nedavnim izborima osvojili poslaničke mandate. Drugog izbora nije imao jer delegacija MMF-a još je u BiH i čeka usvajanje nacrta budžeta za iduću godinu. Komandna odgovornost nalaže mu da odradi i ovaj zadnji zadatak, pa da onda u potpunom miru može govoriti kako ne čita i ne gleda izvještaje o neradu Vlade. Možda je upravo ignorisanje medijskih napisa izvor Mujezinovićevog neuništivog optimizma jer često optimista nije ništa drugo nego - loše obaviješteni pesimista.