Nije mi poznata nijedna država, osim BiH, a da se podijelila na dva dijela, koji jedan sa drugim ne razgovaraju, netrpeljivi su i svađalački raspoloženi. Predstavnici naših entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH, međusobno razgovaraju gotovo jedino u državnoj skupštini, a da od tih razgovora nema nikakve koristi. Rijetko se kad slože, pa izgleda da je funkcionerima ove dvije polovine stalo jedino do svađe, do toga da se ne sporazumiju.
Donošenje zajedničkih zakona na nivou države prava je rijetkost, pa i kada se radi o ispunjavanju obaveza za pristup Evropskoj uniji. Po priči naših parlamentaraca, prisajedinjenje Evropi veoma je važno, ali dva entiteta se spore kako to učiniti. Ravno je izdajstvu svog naroda ako glasaju za prijedlog protivničke strane, pa zato većina prijedloga ostaje u pat poziciji.
U spoljnoj politici postoje dvije strategije, ako se to uopšte može tako nazvati. Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara u inostranstvu, u Briselu ili Njujorku, održi govor osporavajući stavove federalnih vlasti, a Haris Silajdžić ili Sven Alkalaj u tim istim svjetskim centrima moći žustro napadnu Špirića. Usaglašenih stavova nema ni oko čega, pa naši političari pred očima stranih diplomata ispadaju najobičnije svađalice. Prema tome, mi nismo ozbiljna država nego se naši političari ponašaju prema nekom svom ćeifu, misleći da time ugađaju svom narodu.
A narodi oko te netrpeljivosti ne misle ništa posebno, njima je pitanje zaposlenja i plata osnovna briga. Osluškujem šta stanovništvo u Sarajevu govori. U većini su veoma kritični prema smanjenju svog standarda, a o Republici Srpskoj možda uopšte ništa i ne misle, a ako ponekad razmišljaju o tom drugom entitetu, često ponavljaju fraze koje su čuli od svojih političara ili su ih saznali preko medija. Što veoma jasno kazuje da narod ponavlja što mu vodeći ljudi govore, o visokim političkim problemima rijetko i sporo misle.
Umiju li nam ovi političari reći kako će se ponašati ako jednog dana postanemo članica Evropske unije? Hoće li i tamo na forumima biti netrpeljivi prema drugima ili se tako samo ponašamo prema komšijama, zbog toga što smo u prošlosti ratovali? Pa, zar ne može biti mira među ovim brdima i dolinama?
Mogu li naši entiteti da žive sami za sebe, da naši Srbi čekaju na pomoć iz Srbije, naši Hrvati iz Hrvatske, a Bošnjaci da se uzdaju u pomoć dalekih Arapa? To znači da zavise od drugoga; a da se uzdaju u saradnju preko entitetske granice - prijatelji bi im bili bliži. Ali je odnekle došlo do netrpeljivosti, moguće da je tu i religija odigrala veliku ulogu.
Izgleda da je najveća nevolja za srpske političare što nisu samostalni, da vode svoj narod nezavisno od uplitanja drugoga. To je neizvjesno kako bi bilo, jer izgleda da međunarodna zajednica ne želi da se na Balkanu stvaraju nove državice, a ko je u sukobu s međunarodnim kapitalom neće se dobro provući. Što se stranaca tiče, da zajedno žive muslimani, pravoslavci i katolici, to za njih nije nikakav problem, posebno zato što im je jezik jedan.
Potpuno mi je nerazumljivo što se naši političari svađaju, što ne znaju da se u miru razborito dogovore. Ako između njih vlada nepovjerenje, onda bar jedan ili oba ta političara ne zaslužuju da se bave tim odgovornim poslom. Ako ne mogu da razumiju drugoga, onda teško mogu i da objasne sebe, svoje ideje i svoje misli. Uvijek mi je najteže bilo razgovarati s nekim ko je pun sebe, ko čuje samo svoj glas. Pa, izgleda da su takvi i naši političari, oni jedini sebe razumiju, jedino su oni u pravu.
Ne znam šta se dešava sa državnom imovinom, pa se svi oko nje svađaju. Naravno da je u pitanju materijalna vrijednost, ali se čudim kao da hoće neko tu imovinu da iznese u drugu državu. Slušajući naše uglednike u vezi s ovim pitanjem, čini mi se da su oni u prvom redu jogunasti, tjeraju inat. Ma, neka uzmu tu državnu imovinu, neka je zadjenu u mali džep pantalona. Pa šta će onda s njim? Prodati, iznajmiti? Šta fali, neka se para vrti, zašto da ta imovina stoji kao mrtvi kapital!
Sada je u centru pažnje gungula oko terorizma vehabija. Nikola Špirić kaže da muslimanski političari minimiziraju taj terorizam vehabija, a odgovara mu Sulejman Tihić da u Republici Srpskoj pravoslavni sveštenici osveštavaju državne kancelarije i kasarne, što govori da ovaj entitet nije sekularni. Tako tuk na utuk! Nema kritičkog mišljenja da ne izazove reakciju.
Govore mi da poslanici u skupštinama iz jednog i drugog entiteta sjede za istim stolom i ispijaju kafu. Što znači da je svađa samo igrokaz za javnost, da pokažu svom narodu kako su odlučni. Ako je tako, onda od nas političari prave majmune, samo da se zabavljamo njihovim prepucavanjem.