Islam i njegove različite forme socijalnog ispoljavanja danas iz mnogih razloga plijene pažnju javnosti. Kada su u pitanju bosanskohercegovačke prilike snažnije prisustvo islama na javnoj sceni jeste činjenica novijeg datuma i ovoga puta nije nam namjera ukazivati na aktualna zbivanja vezana za islam i institucije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (IZ BiH).
Toga ionako u medijima ima i previše. Umjesto toga kritički ćemo referirati, te na taj način prigodno se prisjetiti, na jedno zbivanje unutar bosanskohercegovačke islamske zajednice od prije dvadeset godina poznato pod nazivom Pokret imama.
Tzv. pokret imama je u jesen 1988. godine počeo kao izraz opravdanog nezadovoljstva imama svojim materijalnim primanjima. Zašto se organizirano i javno ispoljavano nezadovoljstvo imama svojim statusom unutar IZ pojavilo baš te godine, a ne recimo ranije, odgovor treba tražiti u političkoj klimi tih godina koja je takve istupe jednostavno omogućavala ili sprečavala. Izražavanje nezadovoljstva imama država ni na koji javni način nije uslovljavala. Imami su se kao posebna interesna grupa pojavili unutar IZ i bosanskohercegovačkog društva u startu pokazujući visok nivo staleške samosvijesti i organiziranosti.
Tim aspektom pokreta svi su bili iznenađeni. Da se pokret pojavio samo koju godinu ranije bio bi označen fundamentalističkim i panislamističkim, te bi sigurno na samom početku bio brutalno sankcioniran. Ovako se nesmetano odvijao unutar vladajućeg političkog sistema postavši indikatorom njegove nemoći, a ne demokratičnosti. Imami su na više protestnih okupljanja u Sarajevu nastojali da pokažu svoje nezadovoljstvo prema nepravilnostima u radu pojedinih visokih funkcionera IZ, da ukažu na svoj nezavidan položaj, da zatraže promjenu temeljnih pravnih akata koji su duže vrijeme kočnica u radu IZ, da istaknu svoj glas u pogledu humanizacije i demokratizacije ukupnih odnosa u toj instituciji. Pored opravdanog nezadovoljstva svojim statusnim pitanjima od samog početka je bilo jasno da je Pokret imama i oblik borbe za preraspodjelu vlasti unutar IZ.
Organiziranje imama je bilo i prvo javno previranje unutar bosanskih muslimana s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Istina, Pokret imama nije bio nikakav ideološki pokret ali mu kao strukovnom socijalnom pokretu demokratizacijski karakter nije bio sporan. Imami su se čvrsto držali granica svoje institucije i normi postojećeg društvenog sistema, ali je njihovo javno istupanje bilo novo, hrabro i za socijalistički sistem neuobičajeno. Njihovo organiziranje je bilo i neka vrsta pobune protiv ustroja komunističkog sistema kao takvog, mada imamski pokret antikomunizam nije imao kao svoju programsku tačku.
Važnije od toga je istaći da su imami tada počeli svoj društveni uzlet. Izlaženjem na javnu scenu tokom tih zbivanja postali su sve do danas njen sudionik i važan činilac. Iz društvene margine nabijene strahom i obzirnošću odjednom je izronio imamski poziv koji je postao društveno relevantan poput, recimo, svećeničkog. I pored toga dosadašnja istraživanja ukazuju da imamski pokret nije prelazio horizont postojećeg, da nije bio politički pokret, da nije imao viziju novih društvenih odnosa. Šta je onda, zapravo, oko cijelog pokreta bitno? Prvi put za vrijeme socijalizma imamskim pitanjem su se bosanski muslimani pojavili kao drugi u svojoj posebnosti. U javnosti se do tada nije pojavilo ništa muslimansko slično tom pokretu, a da nije bilo u startu anatemizirano i diskvalificirano. Imami su svojim istupima za cjelinu bosanskih muslimana tih godina prvi osvojili javni prostor.
Pokret imama je, istovremeno, snažno poljuljao komunistički uvjetovanu arhitektoniku IZ. Osporavanom vodstvu nije bilo pomoći od strane države jer su se komunisti već počeli baviti sobom i to je osnovni razlog zašto su se, takoreći, preko noći odlučili ne miješati u unutarnje stvari IZ. Oni jednostavno više nisu imali snage za kontrolu nad vjerskim zajednicima i crkvama, te su gubitak moći proglašavali pozitivnom transformacijom svoje politike. Protagonisti pokreta imama su zagovarali preispitivanje rada funkcionera i utvrđivanje njihove odgovornosti za stanje u Islamskoj zajednici. Nešto takvo je do tada bilo nezamislivo.
Nikada ranije za cijelo razdoblje socijalizma funkcioneri IZ nisu suštinski odgovarali onima ispod sebe - imamima, vjernicima, svojim medžlisima/općinskim odborima - već sistemu, politici. To je revolucionarni značaj pokreta imama, pa to odražava njegov izvorni demokratski karakter. Danas, kada se povodom dvadesetogodišnjice ovih zbivanja prisjećamo pokreta imama i svih srodnih demokratskih pokreta unutar ostalih bosanskohercegovačkih naroda s izvjesnom sjetom se pitamo: šta je bilo s našim demokratskim i slobodarskim idealima toga razdoblja? Najlakše i najgluplje je reći da je sve moralo biti kako je bilo.