Dozvolite da vam ispričam jednu priču.
Prije mnogo godina rodila su se dva brata. Bili su u svemu slični blizanci. Njihovi roditelji im se veoma obradovaše i poželješe da imaju lijep život među starijom djecom koja su bila, sva odreda, svjetski priznati sportisti.
Međutim, nije se sve odvijalo kako su im roditelji željeli. Jedan brat je krenuo zacrtanim putem i postao poznati atletičar, dok je drugi bio pomalo kapriciozan, razmažen i lijen. Prvi brat je dvadeset i dvije godine po rođenju dobio poziv da učestvuje na Olimpijadi. Drugi brat je imamo dvadeset i dva kilograma viška. Ti kilogrami su bili posljedica životnog stila koji je odabrao, a koji se sastojao od besposličarenja, brze hrane, cigareta i pomalo alkohola. Prvi brat je postao poželjan u društvu, dok je drugi postao slučaj o kome brinu mama i tata, ali i drugi, mahom, nedobronamjerni ljudi.
Da ste u prilici da birate, koji biste od ove dvojice braće željeli da budete? Nesumnjivo, uspješni brat sportista. Međutim, šta ako vam kažem da je naša stvarnost, odnosno naša privreda zapravo ovaj drugi - debeli brat. Bili biste šokirani? Teško.
Naravno, cijela ova priča je metafora za tranziciju. U nju smo ušli manje-više u isto vrijeme kada i druge zemlje istočne i centralne Evrope, ali sa sasvim drugačijim ishodom. Dok su druge zemlje provodile ozbiljne reforme, mi smo se tukli, što bi rekao američki novinar Tomas Fridman, da odredimo koje je čije drvo masline. Kada smo se malo smirili, odlučili smo se za brzu hranu (rast baziran na zaduživanju u inostranstvu) umjesto zdrave hrane (rasta baziranog na investicijama). I onda je došla svjetska kriza da nam kao lijepa žena prikrivenim pogledom i nijemim jezikom u par gestova jasno kaže da smo nepoželjni (nekonkurentni).
Tu naravno nije kraj priče. Manje-više to smo svi znali. Mnogo bitnije je koji put ćemo odabrati u budućnosti. A tu postoje bar tri opcije.
Prva je da ignorišemo činjenicu da smo takvi kakvi smo, te da se pokušamo zatvoriti u društvo nama sličnih. Ma kako ova opcija zvučala čudno, ona zapravo ima dosta pristalica. Na primjer, najveći alternativni pokret u Republici Srpskoj se često poziva na "analize" čovjeka koji se potpisuje kao antiglobalista i piše radove koji često sadrže sentencu "zlo slobodnog tržišta". Ako vam kažem da i najgledanija televizija redovno prenosi njegove izjave, vidjećete je da zatvaranje očiju pred stvarnošću zapravo vrlo popularna opcija.
Naravno, cijela ova priča je metafora za tranziciju. U nju smo ušli manje-više u isto vrijeme kada i druge zemlje istočne i centralne Evrope, ali sa sasvim drugačijim ishodom
Druga opcija se izjašnjava kao maksimalno liberalna. Ona jasno uviđa da smo debeli i zašto je to tako, te traži da hitno izađemo vani, ostavimo nezdravu hranu i pređemo na režim treninga našeg brata sportiste. E, sada tu ima mali problem. Ovako debeli kakvi smo veća je šansa da umremo pokušavajući nego da stvarno počnemo raditi 500 sklekova, 1.000 trbušnjaka i 1.500 čučnjeva dnevno.
Treća opcija takođe uviđa da smo debeli i da moramo da se mijenjamo, ali predlaže da krenemo onim programom vježbanja kojim je prošao i naš brat prije nego što je postao uspješan. U suštini, između druge i treće opcije nema suštinske razlike oko toga šta žele da postignu. Ipak, između druge i treće opcije postoje veća trvenja nego između prve i ostale dvije opcije. Za ovo ima i dobar razlog. Tempiranje optimalnog programa treniranja (reformi) je mnogo teže od nerada ili maksimalnog rada. Uvijek postoji mogućnost da se negdje skrene u nerad, odlaganje, politikanstvo. Ima još jedan mali problem.
Postoji i četvrta opcija. Ona se izdaje kao treća, a zapravo se sastoji od nekompetentnih državnih kadrova koji provode reforme tek kada situacija zagusti, a i onda gase požar samo tamo gdje se pojavi, te predstavljaju to kao strateški pristup tranziciji.
Kod nas već neko vrijeme jača druga opcija, posebno među mlađom populacijom. To je dobro jer sa njom jača i spremnost da se uhvatimo u koštac sa problemima sa kojima smo suočeni. Treća opcija ima najmanje pristalica jer je i najteža za razumijevanje i praktikovanje. To ne znači da je bez šansi da zavlada budući da su joj pristalice uglavnom natprosječno obrazovane i establirane. Četvrta opcija je birokratija. Ona braneći se strahom od prve i druge već dvadeset godina drži primat u našoj politici uz kratke izuzetke kada je treća opcija pokušavala nešto da uradi, ali bez dovoljno narodne i političke podrške. Nadati se da pozitivni signali koje vlast odašilje posljednih mjeseci znače da je treća opcija sakupila dovoljno snage da preuzme primat od četvrte.
(Udruženje ekonomista RS - SWOT)