Bilo je jedno veče u Sarajevu. Još je bila zima, bez suviše snega, ali prilično hladna. Često magla. Za jednim stolom u poznatoj kafani sedela su trojica. Bilo je puno priče, smeha, kao neko momačko veče, kada se posle dugog rastanka nađu stari prijatelji kojima je drago da su se evo, uprkos zimi, hladnoći i magli, sastali i porazgovarali šta je bilo, šta je i šta će biti.
Dolazili su drugi gosti, zastajali kada su prolazili pored stola sa trojicom, kao da ne veruju svojim očima. Došao je i gazda, približio se ljubazno i zapitao: `Da li mogu da vas fotografišem? Prvi put vas vidim zajedno.` Za tim stolom u poznatoj sarajevskoj kafani `Dom pisaca` okupili su se ambasadori Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Slovenije. I gostima i gazdi te već pomalo zaboravljene večeri bilo je ovo simpatično. A i trojici za stolom koji su bili, uprkos svemu, ozbiljno realni. Rekli su gazdi koji ih je fotografisao: `Stavite ispod fotografije - ovo nije Jajce, ovo je 'Dom pisaca'`.
Čini mi se da su strukture međunarodne zajednice pomalo zaboravile na ozbiljnu realnost. A to je da na konceptima prošlih, ideoloških i pomalo nebeskih vremena, ne može ovaj prostor više funkcionirati. Izgleda da su takođe zaboravili zbog čega su zapravo u ovoj zemlji. A to je da nadgledaju sprovođenje Daytonskog mirovnog sporazuma, tako i njegovog sastavnog dela Ustava. Sami sebi daju zadaće i njihova rešenja kao da u Bosni i Hercegovini nema intelektualnih, ozbiljno realnih potencijala, koji bi mogli kreirati takav ustavno-pravni poredak u kome bi mogli živeti život po ljudskim, nacionalnim, evropskim standardima svi njeni građani. U nedostatku ozbiljnih analiza i ideja, oni odlaze po pomoć u propale komunističke skupove, gde su kreirana rešenja za sva vremena i koja su u poslednjim decenijama prošlog stoleća žalostno i uz brojne žrtve propala.
Vrlo je interesantno koliko su blizu recepti iz socijalističko-komunističke prošlosti tako demokratima stare kao i svedocima komunizma nove Evrope. A suština rešenja nije u stvaranju nijedne nacije, nijedne jake države, već priznavanju realnosti odnosa u višenacionalnoj državi. Nametanje partizanskih modela, proučavanja Andrićevih, inače, briljantnih analiza, vodi u nove nesporazume i nove probleme. A Bošnjaci, Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini svesni su da je moguće pronaći za sve prihvatljiv model života u međunarodno priznatim okvirima Bosne i Hercegovine, ne da bi jedni drugima nametali, već da bi se dogovorili. Svi su za nerazumevanje tog osnovnog principa platili visoku cenu. A jedini pravi model ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine je onaj koji dogovore tri konstitutivna naroda.
Međunarodna zajednica, dakle, mora da se drži svog mandata, a ne da nervozno korača izvan njega. Njihovo nejedinstvo u stavovima i pogledima iziskuje i ozbiljnu analizu, a i ozbiljne reakcije njihovih kontrolora. Jer Bosna i Hercegovina je jedna od vrlo retkih priča o uspehu međunarodne zajednice. Zato bi svako grubo mešanje i nametanje rešenja moglo baciti senku neuspeha i na kredibilitet međunarodne zajednice. Jer ovo nije Jajce 1943. Ovo je Jajce 2007.
Jesen stiže. Vidi se i na ulicama gradova. Odmori su prošli. Uprkos suši i drugim nedaćama ubiru se plodovi zemlje. Takav je prirodni tok stvari i u ovim krajevima. I da parafraziram jednu kolumnu iz osamdesetih prošlog stoleća. Lišće postaje žuto i pada sa grana. A čini mi se da i međunarodna zajednica postaje žuta.
Nažalost, predstavnici međunarodne zajednice, uprkos tome što govore jezike naroda Bosne i Hercegovine očito ne shvataju sredinu u koju su delegirani. Razgovarati na jezicima naroda Bosne i Hercegovine je jedna stvar, a razumevanje odnosa, kultura, tradicija, navika i svega što čini život pojedinaca ove zemlje, je sasvim nešto drugo.