Neki mi ni danas ne veruju da sam Jovicu Stanišića, nekadašnjeg načelnika RDB, video dva puta u životu. Početkom devedesetih, kada je svratio u naš sektor i kada smo se formalno upoznali i nekoliko godina kasnije, kada sam ga sreo na hodniku i rekao mu dobar dan! I to je sve. Lično sam smatrao da je stvaranje JSO, odnosno militarizacija Službe, njegova velika greška. Kritikovao sam njegovu kadrovsku politiku, ali sam rekao i da nije bilo lako biti načelnik Službe u Srbiji kojom vladaju Milošević i njegova supruga Mira, u vreme raspada zemlje, serije tragičnih građanskih ratova, tranzicije, kriminalizacije društva i sveopšte bede.
Ali, bez obzira na činjenicu da nismo bili bliski, odnosno da se faktički nismo ni poznavali, s izvesnom tugom sam nedavno u novinama pročitao ono što sam već čuo iz prve ruke da je Jovica u poslednje vreme u teškoj depresiji. Naime, zajednička prijateljica, koja je onoga dana kada su ga pozvali u Hag bila sa njim, ovako je opisala te trenutke: "...šta da vam kažem, bio je lepo raspoložen, šalili smo se, a onda su ga pozvali na telefon... otišao je veseo, a vratio se kao mrtav čovek, kratko i skrušeno je rekao da mora opet u Hag, kao i da se odatle više neće vratiti?!" Zato me nije iznenadila dijagnoza holandskog psihijatra De Mana da je Jovica nesposoban da prati suđenje pred Haškim tribunalom zbog "teške depresije sa psihotičnim obeležjima", kao i "noćnih mora i halucinacija tokom kojih mu se priviđaju zastrašujuća stvorenja".
Pa, šta je to ovog nekadašnjeg moćnika dovelo u tako tužno stanje? Kao što rekoh, loša kadrovska politika, militarizacija Službe i njeno nespretno petljanje u ratove u Hrvatskoj i BiH. A, šta su "oni" tamo radili i ko su to "oni" delom se može saznati i iz nedavno objavljene knjige "Anatomija globalističkog smrada" Dragana Filipovića Fiće, nekadašnjeg zamenika komandanta "crvenih beretki". Prijatelja i bliskog saradnika Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, koji već nekoliko godina živi u Kini ili, kako sam kaže, u "slobodnom svetu". Kome su promociju knjige, kojoj on naravno nije prisustvovao, organizovali julovski funkcioneri Goran Matić i Ljubiša Ristić. Koju su "svojim prisustvom uveličali" poznati američki mafijaš Boško Radonjić i "najpoznatiji srpski terorista" Nikola Kavaja.
Ali, bez obzira na to što autor ne krije da je komunista, odnosno julovac, i što je bez stida i srama u ovoj knjizi između ostalog napisao i da je Đinđića "likvidirala grupa srpskih ratnih veterana, pripadnika nacionalnog patriotskog fronta", što se u ovoj knjizi razvija već poznata teorija međunarodne zavere protiv Srbije od strane Bildeberg grupe, Trilaterale i Komiteta 300, ona predstavlja dragocenu istorijsku građu. Uglavnom, zbog delova u kojima Fića govori o mnogim događajima od početka devedesetih do ubistva Đinđića, u kojima je, kao visoki funkcioner RDB i najbliži saradnik Stanišića i Simatovića, bio direktni učesnik.
Jedna od tridesetak priča naslovljenih kao "Prisećanja" odnosi se i na njegov boravak u RSK. Na početku ovog "Prisećanja", Fića nas obaveštava kako je početkom 1991. godine, pre proglašenja Hrvatske nezavisnosti, pozvan od strane Stanišića koji ga je obavestio da je po nalogu Miloševića formirao obaveštajnu misiju, koja će tajno biti poslata u Hrvatsku sa zadatkom da tamo uspostavi obaveštajni centar. Frenki i Radonja su tada poslati u Knin, a on u Korenicu. U tamošnjem hotelu Fića se prijavio kao prosvetni radnik iz Zavoda za izdavanje udžbenike, ali mu ova "genijalna" ideja nije baš upalila. Ali, evo kako on sam opisuje te događaje: "...nedugo po dolasku su me upozorili kako se po gradu već priča da je stigao neki sumnjivi tip iz Beograda, za koga neki misle da je komunistički provokator, a vojska smatra da je četnik... zbog svega sam se javio Franku telefonom i obavestio ga da sam što se tiče ozbiljnog rada za sada blokiran... on mi je rekao da će me narednih dana posetiti Dušan Orlović, načelnik bezbednosti SAO Krajina... nakon susreta sa njim, jedne večeri su mi prišla i dva oficira Vojne obaveštajne službe i obavestila me da bi njihov šef hteo da me vidi jer znaju da sam obaveštajac DB... tokom razgovora s tim šefom ja sam se interesovao za najsavremeniju linkovsku telefonsku centralu, koja ima funkciju ne samo hrvatskog, već i evropskog telefonskog čvorišta, koja se nalazila na vrhu planine Plješevica, a koju su kontrolisale naizmenično hrvatske i muslimanske posade... i pored očiglednog bezbednosnog značaja tog objekta, vojska nije smela da ga zauzme, jer je bio POD ZAŠTITOM MEĐUNARODNIH KONVENCIJA!"
Ali, to Fići nije smetalo, pa je sa "svojim Ličanima" sa oružjem upao u ovaj objekat. "Razoružali smo njihovo obezbeđenje i repetitor je bio naš!... inženjer iz Knina je potom isključio hrvatski TV program i uključio beogradski... odmah je zazvonio telefon, jer je dežurni u TV Zagreb pitao šta se dešava? Mi smo mu, iz zezanja, odgovorili DA JE STOTINAK MARTIĆEVIH POLICAJACA ZAUZELO PREDAJNIK!... ja sam potom tražio da vidim telekomunikacioni deo, gde su mi pažnju privukla jedna teška metalna vrata, koja su vodila u neku prostoriju u koju je ulaz očigledno bio zabranjen... našli smo ključ i ušli... prostorija je izgledala impozantno i u njoj se nalazio i jedan orman na kome je pisalo da ga može otvarati samo ovlašćeno lice NATO! Pitao sam šta je to, ali niko nije znao... jedan inženjer mi je rekao da se radi o tehnologiji koja prevazilazi znanja naših stručnjaka, kao i da je čuo da to vredi nekoliko miliona dolara i da će Amerikanci sigurno tražiti da im se to vrati... nasilno sam otvorio orman i naložio da se uređaj iskljući, ali niko to nije znao da uradi... samo se "moj Ličanin" snašao i isključio ga za sva vremena, SA PAR KRATKIH RAFALA!", kaže Fića.
Ono što je u celoj priči najinteresantnije je Fićino skrušeno priznanje da "DOZVOLU ZA OVU AKCIJU OD CENTRALE, ODNOSNO JOVICE NIJE NI TRAŽIO, JER JE ZNAO DA JE NEĆE DOBITI!" Dirljiv je i kraj ove priče. "Tokom desetomesečnog boravka na obaveštajnom zadatku u Krajini (dakle i nakon što je Hrvatska proglasila nezavisnost), dva puta sam dolazio u Beograd i oba puta me je Jovica vodio kod Miloševića da mu lično referišem o situaciji u Krajini!", kaže ponosno Fića.
Zašto mu onda nije jasno na osnovu čega je takozvani Tribunal optužio Miloševića da je organizovao pobunu krajiških Srba i izazvao građanski rat, ja ne znam. Ali, znam da jedna narodna poslovica kaže - "Šalji ludog u vojsku, sedi kući pa plači!" Milošević je svoje "otplakao". Sada je izgleda red na Jovicu!