Bila jednom jedna zemlja i u njoj dva građanina, Milan i Ilija. Milan je bio dobar i poslušan građanin, a Ilija opak i nevaljao. Milan je služio svoju dobru vladu u svemu, a Ilija je bio nevaljao, nije slušao svoju dobru vladu, već je stalno glasao protiv nje.
I dobra vlada pozva k sebi Milana i Iliju pa im reče: `Milane, ti si dobar i poslušan građanin i zato ti evo puno para i zato ćeš pored svoje službe dobiti još jednu sa boljom platom.` To reče, pa pruži Milanu punu kesu s novcima. Milan poljubi dobru vladu u ruku i ode veselo svojoj kući. Potom se vlada okrete Iliji, pa mu reče: `Ti si, Ilija, rđav i nevaljao građanin, pa ću te zato uhapsiti i uzeti i tu platu koju primaš, daću je dobrima i valjanima.` Tako i bi, dođoše žandari uhapsiše rđavog i nevaljalog Iliju, koji je ne samo mnogo patio, već i ožalostio svoju porodicu. Tako prolazi svako ko ne sluša svoju vladu. I ako je sve jasno, ova priča ima i posebno naravoučenije koje kaže da treba biti veran i poslušan svakoj vladi, pa srećno poživeti sa svojom porodicom. Dobri i poslušni građani ne rade kao Ilija, pa ih zato svaka vlada voli.
A kada imate tako dobre građane i tako dobru vladu, takva mora biti i Narodna skupština. I kada se izabrani narodni predstavnici okupe u glavnom gradu da bi većali o raznim pitanjima zemaljskim, dobra i patriotska vlada se pobrine da to rešavanje bude pametno i moderno. Zato pre nego što uđu u Skupštinu i započnu s radom, poslanici provedu nekoliko dana u pripremnoj školi koja se zove klub. U njemu se pripremaju i vežbaju kako da što bolje odigraju svoju ulogu. Podrazumeva se, naravno, da vlada piše komad koji će poslanici u Skupštini igrati. A predsednik kluba, kao kakav dramaturg, ima dužnost da komad prouči i da za svaku sednicu odredi poslanicima uloge prema njihovim sposobnostima. Jednima se povere veći govori, a drugima manji, početnicima još manji, a nekima se odredi da izgovore samo po jednu reč, `za` ili `protiv`. Nekima koji se ne mogu ni za to upotrebiti dodeljuju se neme uloge. I kada se tako lepo podele uloge poslanici idu kući i spremaju se za sednicu. Zato je u skupštini sve tako lepo i idilično. Naročito interesantno je kada se glasa, da se kao vidi koja je strana pobedila, a u stvari je sve to određeno i dogovoreno mnogo pre nego što je sednica i održana.
Svu tu idilu prati, naravno, i štampa. Kada pogledate novine vi vidite da se dolaskom svake nove vlade dešava isto. Svaka nova vlada se na isti način pozdravlja i veliča, kao jedina valjana i patriotska, a prošla osuđuje kao štetna i izdajnička. A kada vide šta rade Skupština, građani i štampa, i državni činovnici nemaju kud nego da pohrle sa izjavama odanosti novoj vladi. Nađe se, doduše, i pojedinaca (što mi je ovo nešto poznato) koji ne želeći da budu lojalni dovedu u opasnost svoj položaj i reskiraju svoju službu. Takvih je, doduše, malo i oni, naravno, kvare lepe običaje koji postoje u zemlji. Takve nazivaju zanesenjacima, jer više vole da gladuju sa porodicom, nego da kao svi pametni gledaju svoja posla!
Da li onda deluje čudno što se u ovoj zemlji za idealan politički program smatra onaj u kojem se kaže, između ostalog, da niko ne radi ništa, da će biti kažnjen svako ko misli o državnim poslovima ili da je plaćanje dugova i poreza strogo kažnjivo, osim ako to uradi umno obolela individua.
Sigurno ste se nakon pročitanog zapitali zašto vaš kolumnista otkriva toplu vodu u bojleru? Zašto vam opisuje Srbiju koju i sami dovoljno poznajete?
Zašto piše o Skupštini i poslanicima čije odluke narod prepričava kao dobar vic?
Odgovor je jednostavan. Niti su to moje rečenice, niti je reč o Srbiji XXI, poznatijoj kao Vojina Srbija. To jeste Srbija, ali ona s kraja XIX i početka XX, koju je moj slavni zemljak Radoje Domanović nazvao `Mrtvo more` i `Stradija`. A da liči - liči, slažem se! I šta bi danas, videvši dešavanja u Srbiji, napisao Radoje ne mogu ni da pretpostavim. Možda bi u neverici, ostavši bez reči, jednostavno zaćutao.
Jer da će 100 godina posle njega, ne poslanik, nego predsednik Skupštine pasti toliko nisko da pred poslanicima i narodom bez stida i srama tako bedno izigrava budalu, zato što mu je takvu ulogu namenila vlada, to ni Domanović ne bi mogao da zamisli.
I to baš sada kad tiho i skromno (jer imamo prečih poslova) `slavimo` mali jubilej - tužnih šest godina od dolaska Vojislava Koštunice na vlast. Kakva je bila ta njegova vladavina procenjivaće nakon mnogo godina hladne glave neki politikolozi, sociolozi, istoričari. Mi sadašnji možemo samo da konstatujemo da i on posle šest godina vladavine ima svoje dobre građane koji ga bezrezrevno podržavaju i svoje dobre poslanike koji su zarad viših nacionalnih interesa spremni da u Skupštini izglasaju čak i to da je Zemlja kockasta, ako bi time Kosovo zadržali u Srbiji.
Ima Voja i dobre ministre koji smeju da pričaju gluposti, kradu, otimaju, vređaju, čak i biju zle novinare. Ali, pored zlih, dobri Voja ima i dobre novinare, koji zato što su dobri i poslušni vladi dobijaju nacionalne radio i TV frekvencije, da bi mogli opet da pohvale dobrog Voju i njegovu dobru vladu. Ima i dobre policajce koji ne hapse dobre kriminalce, a to su oni koji sarađuju sa dobrom vladom, već samo one rđave. Ima i dobre službe bezbednosti koje se druže samo s dobrim ratnim zločincima, koji u stvari to i nisu, već heroji i smerni pravoslavci koji se žrtvuju u ime sveopšte dobrote, dok one rđave zločince neće ni da pogleda. Ima i dobre sudije koji od dobre policije dobijaju dobre kriminalce da im dobro sude. Ima i dobar ustav za koji će glasati samo dobri građani. Ali, o ovome smo već toliko puta pisali.
Pa, što se ja bunim. Dok je meni dobrog Voje biće i kolumne.
Vratimo se, ipak, Domanoviću od koga smo i krenuli. Nećete verovati, ali on je nakon ubistva Aleksandra Obrenovića, čiju je vladavinu tako žestoko ismevao i kritikovao, priznao da mu je žao i njega i sebe. Njega jer je tako brutalno ubijen, a sebe jer mu je ubijeni davao najjače motive za rad.
`Posle njegove smrti ja sam u duši osetio prazninu, jer su odjednom nestali svi moji motivi za pisanje. Zato što nema više ko da pravi političke budalaštine, ja izgubih cilj života - da napadnem onde gde je najopsanije i da se smejem i cerekam glasno krunisanoj budali, kojoj se klanja toliki podlački svet`, pisao je Domanović.
Zato, kad malo bolje razmislim, živeo ti meni Vojo na mnogaja ljeta i srećan ti jubilej. A vama, poštovani čitaoci, u ove dane beogradskog Sajma knjiga, od sveg srca preporučujem ponovno čitanje `savremenika` Radoja Domanovića.