Odnos Srba prema Kosovu nabijen je emotivnim i iracionalnim oblandama i ezopovskom političkom retorikom, tako da je teško zauzeti bilo kakav realan i racionalan stav o njemu.
Zato smo pokušali na situaciju Kosova primijeniti koncept SWOT analize i cost-benefit metodologiju kako bismo pokušali vidjeti drveće od šume i šumu od drveća. SWOT analiza je akronim engleskih riječi koje daju zbirni odgovor na četiri pitanja: snaga, slabosti, prilike i prijetnje. Cost-benefit analiza odgovara na pitanje: ko šta gubi, a šta dobija? Pođimo redom. Snaga: Pet članica EU nije priznalo nezavisnost Kosova. Kina i Rusija, dvije velike sile i stalne članice SB UN-a koje imaju pravo veta, takođe nisu priznale nezavisno Kosovo. Od 193 članice UN-a njih 97 nije priznalo unilateralnu nezavisnost Kosova. Broj država koje su priznale Kosovo još nije prešao 50% ukupnog broja članica UN-a, (193). Kosovo nisu priznale neke od uticajnih i velikih zemalja u svijetu kao što su Indija, Meksiko, Brazil, Indonezija, Južnoafrička Republika, Argentina, Egipat, Nigerija itd. Srbija još politički kontroliše sjever Kosova, što je taktička prednost srpske strane u odnosu na albansku. Političko rješenje Kosova bitno je i kosovskim Albancima, a ne samo Srbiji. Bez tog rješenja Kosovo politički i ekonomski tavori zarobljeno u 2008. godini, od proglašenja jednostrane nezavisnosti. Slabosti: Srbija ima najteži problem koji jedna država uopšte može imati, a to je teritorijalni problem, jer je Srbiji na Kosovu ugrožen državni suverenitet i teritorijalni integritet, dva najvažnija elementa državnosti svake države. Samo teži problem je vojna okupacija zemlje. Od tri klasična elementa države, teritorije, stanovništva i vlasti, izuzev sjevera, Srbija na Kosovu nema nijedan. Srbija nema faktičku vlast na teritoriji Kosova više od petnaest godina, a od priznanja ni međunarodnu kontrolu granica ni teritorije. Srbija je zbog Kosova pretrpjela bombardovanje NATO-a, najjače vojne alijanse na svijetu. Kao posljedica poraza u tom ratu, Srbiji je oteto KiM. Dvije snažne sile podržavaju nezavisno Kosovo, SAD i Njemačka, i na tome će istrajavati u budućnosti. U EU 22 članice priznaju nezavisno Kosovo, četiri zemlje G8, sedam zemalja G20 itd. Međunarodni sud pravde u Hagu dao je za pravo separatistima i velikim silama. EU je sa Srbijom potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji uključuje i dobrosusjedske odnose sa drugim državama okruženja, pri čemu EU pod tim podrazumijeva i Kosovo, iako je ono predmet spora, a Srbija se nije izborila za izuzeće, jer je riječ o njenoj teritoriji. Nijedna vlast u Srbiji ne može da pomakne naprijed pitanje Kosova sama, bez pomoći EU, koja je u vezi s tim uslovljava. Pregovarački proces o Kosovu se preselio iz UN-a u EU, gdje su druga pravila, koja ne idu u prilog Srbiji. U SB UN-a sjede stalni predstavnici tri države koje su priznale nezavisnost Kosova (SAD, Velika Britanija i Francuska). Povratak pregovora pod okrilje UN-a nije moguć, iako bi Srbiji to više odgovaralo. Srbija više ne može da izdejstvuje ni podjelu Kosova, koju mnogi na srpskoj strani priželjkuju. EU i SAD stoje na stanovištu da nikakvih promjena granica na Balkanu više neće biti. Dakle, Srbija je zakasnila i za ovo rješenje, koje je po mnogima jedino u njenom interesu. Do danas Kosovo je priznalo 96 država u svijetu i ako bi taj broj prešao 2/3 članica UN-a, što je 128, to bi još više ugrozilo interese države Srbije. Najlošija strana srpske pregovaračke pozicije je što je ekonomska situacija u Srbiji katastrofalna. Jednostavno rečeno, Srbija nema para da brani bilo kakav suvereni stav u vezi sa Kosovom, bez ekonomske podrške evropskih ili nečijih drugih fondova. Stanje njenih resursa, ekonomskih, političkih, diplomatskih i vojnih nije takvo da omogućava snažnije političko, ekonomsko, a pogotovo vojno angažovanje na Kosovu u cilju povrata svoje teritorije. Sporazum Beograda i Prištine o Kosovu parafiran je i podržan ogromnom većinom u Narodnoj skupštini Srbije. On je neka vrsta Erdutskog sporazuma za sjever Kosova, mirna reintegracija Srba u nezavisno Kosovo, bez formalnog priznanja, koji daje šansu da se uzme vazduh za nastavak evropskih integracija. Odbije li sporazum Srbiji prijeti izolacija i blokada evropskog puta, čime ostaje bez značajnijih sredstva iz EU fondova, bez kojih Srbija ne može da ekonomski preživi. Održavanje statusa quo Kosova ekonomski i finansijski iscrpljuje državu Srbiju. Prijetnje: U slučaju odbijanja i neprihvaćanja sporazuma, Srbija rizikuje da kosovski Albanci, uz međunarodnu podršku, preduzmu ograničenu upotrebu sile i preuzmu sjever Kosova, a da Srbija ne smije vojno da interveniše. U tom slučaju imali bi izgubljen sjever Kosova i nezavisno Kosovo. Srbija je na ovaj način prokockala sve sporazume u prošlosti na prostoru eks Jugoslavije. Prvi put vlast Srbije u jednom sporazumu opredijelila se da političkim sredstvima brani stanovništvo, a ne fiktivnu teritoriju. U ranijim slučajevima vlasti Srba su uvijek išle za tim da brane teritoriju (Knin, Z4, iseljavanje Srba iz Sarajeva nakon potpisivanja Dejtona, Kosovo), a ne ljude, i uvijek su redovno gubili i teritorije i ljude. Prvi put ova vlast, na bazi loših iskustava iz prošlosti, predlaže sporazum koji štiti ljude, a ne gole teritorije bez ljudi. Nakon Erdutskog sporazuma Srbi u Baranji su ipak nastavili da žive u Hrvatskoj, a iz Knina su protjerani, Srbi iz Sarajeva nakon Dejtona su na nagovor SDS-ove vlasti napustili u miru svoje kuće, a danas ih u federalnom dijelu Sarajeva ima manje od Kineza. Paradoks ovog postignutog sporazuma je da bi zemlje koje do sada nisu priznale nezavisnost Kosova, poslije njegovog prihvatanja od strane Srbije, sada mogle priznati nezavisno Kosovo, kao što je to već najavila bivša premijerka Slovačke. Na kraju, realna prijetnja je da će EU na kraju procesa za članstvo, uslovljavati prijem Srbije faktičkim priznanjem Kosova. Prilike: Na horizontu promjena geopolitičkih okolnosi gotovo da ne postoje naznake poboljšanja eksternog političkog okruženja za Srbiju koje bi joj pogodovale u vezi s Kosovom. Alternativa prihvatanju sporazuma je, takođe, jasna: Srbija može da prekine sve pregovore sa Prištinom, odrekne se članstva u EU i blokira Kosovo, po cijenu usporavanja vlastitog razvoja i neizvjesnog daljeg iscrpljivanja. U odnosu ove vlasti prema Kosovo desio se radikalni obrat. Ako su bivši srpski radikalni nazadnjaci, a sadašnji umjereni naprednjaci, priznali da se u pregovorima nije moglo postići više, onda im prvi put, možda treba vjerovati. Svi treba da se zabrinemo zbog toga. Jer ako to tvrde oni koji su predlagali da se tenkovima osvoji linija Karlovac - Karlobag - Ogulin - Virovitica, a sada igraju bunker kod kuće i brane se u šesnaestercu, onda je stvar više nego očajna. Svaka odluka o Kosovu traži kolektivnu i ličnu žrtvu, cijele zajednice i svakog građanina Srbije. To mora biti izbor za sve, a ne samo za neke. Ima li Srbija partije, političare i narod koji su spremni za takvu odluku i rješenje Kosova? Odgovor na to pitanje pretežak je za jednog kolumnistu i nije za ovu kolumnu. Na to odgovor može dati samo politička klasa i narod Srbije. Problem Kosova je trauma za Srbiju slična onoj koju je Mađarska imala u Trijanonu. Suočen sa teškom dilemom za vrijeme građanskog rata u SAD i odlukom juga da se odvoji od ostatka zemlje, tadašnji predsjednik Abraham Linkoln rezignirano je rekao: "Da li je bilo moguće izgubiti naciju, a sačuvati ustav? Po opštim zakonima i život i udovi se moraju sačuvati, često se organ mora amputirati da bi se spasio život, a život nije mudro davati da bi se spasio organ".