Jedan dan su nas obradovale skupine mladih Sarajlija akcijom čišćenja korita rijeke Miljacke u središtu grada. Bila je to radna akcija ko nekad! Dalje od centra grada, nažalost, nije imao tko.
U stanu se, dakle, pomela samo ona prostorija u kojoj se očekuju gosti, a s nadom da neće poželjeti zaviriti i u druge kutke našeg stana. A onda smo, i ne htijući, danima potom u dolinama Bosne ili Stavnje, a vjerojatno drukčije nije bilo ni uz druge rijeke i potoke, mogli gledati tragove prvomajske proslave naših "građana" koji još nisu naučili da se makaroni ne istresaju s balkona na osmom katu, da se ne razbijaju staklene nastrešnice na tramvajskim i trolejbuskim stajalištima, da klupe u parkovima nisu tu da bi se zimi iscijepale i izložile ili koji još nisu čuli da je okončana Osma ofenziva, a kamoli da su i livade i šumarci, rijeke i izvori dio našeg svijeta koji, ako mi ne počistimo za sobom, nema tko drugi.
Proljetni pejzaži uz bosanske rijeke oplemenjeni plastičnim bocama i vrećicama podsjetili su nas da ipak i samo živimo u Bosni i Hercegovini, našoj dragoj i lijepoj Bosni i Hercegovini, kako licemjerno znaju u kameru, svojoj dragoj televiziji, reći neki njezini žitelji iz reda onih s kojima se ne da takmičiti u domoljubnoj patetici.
A onda, gle, znanstvena studija američkih sveučilišta Yale i Columbia, istražujući okolišne performanse u 163 zemlje i na osnovi 25 indikatora (voda, kvaliteta zraka, zdravlje stanovništva, količina emisije plinova...) "dragu nam i lijepu BiH" smjestila na "visoko" 98. mjesto između Jordana i Saudijske Arabije. Uh, uh... Na um mi odmah padaju sumorni černobilski pejzaži Vareša i Kaknja, te užasni smradovi pred kojima nikad dovoljno brzo i dovoljno kvalitetno ne možete zatvoriti prozore, čak ni samo u prolazu autom ili vlakom, kroz Maglaj i Visoko. Na um mi padaju i plastičnim vrećicama i bocama godinama okićene obale doline Bosne od Sarajeva do Doboja, deponije automobila i bijele tehnike uz naše rijeke (Ugar, npr.), benzinske crpke na plodnim, a neobrađenim oranicama, ruine bivših industrijskih postrojenja, minska polja pored putova, ceste s rupama kao stvorene za reli Pariz - Dakar (kad je već tamo sigurnosno rizično!), ili najposlije - začuđujuća prljavština glavnog grada zemlje, koja je daleko zaostala i za zemljama u regiji (29. Srbija i Crna Gora, 35. Hrvatska, 55. Slovenija), a kamoli za vulkanskim Islandom koji je prvi, drugom Švicarskom, 3. Kostarikom, 4. Švedskom ili 5. Norveškom. Dođe mi da pomalo cinično uskliknem: blago našim brojnim izbjeglicama u Skandinaviji! Barem su se tih naših pejzaža oslobodili. Premda, primjerice, takve vode kao mi, volimo samoljubivo reći, malo tko u Europi ima. No, zločinačka, neviđena devastacija šuma (u Zvijezdi ili Konjuhu, na Vlašiću ili..., ma gdje nije?) uskoro će nas "spasiti" i od tih viškova vode. Jer, što će nam Neretva? Ili rijeka po kojoj nam je "lijepa naša BiH" dobila ime? Najposlije, što će nam uopće tolika voda, kad nam je broj stanovnika manji od, primjerice, Berlina, a imamo tolike vode da možemo pola Europe kvalitetno napojiti? Što će nam voda, kad je ionako uvozimo?!
Posebno bi, dakako, vrijedilo segmentarno pogledati istraživanje i vidjeti zdravstveni status bh. građana?! No, ovo je Balkan, draga, rekao bi pjesnik Veljo Milošević! Je li to riječ utjehe ili rezignacije, možda i nije važno, ali ne možemo se na ovom mjestu ne sjetiti čuvenih i tako opominjućih riječi indijanskog poglavice: "Kad otrujete i posljednju rijeku, kad ubijete posljednju ribu, kad posječete posljednje stablo, naučit ćete da se novac ne može jesti."
Utjeha je ovome, ako uopće ima utjehe za ono što sami znamo o užasno lošoj ekološkoj slici "lijepe naše BiH" (s tendencijom daljnjeg pogoršanja!), da nas jedno drugo istraživanje, vezano za kvalitetu života, tretira znatno bolje. Naime, ugledna je svjetska organizacija za djecu, "Save the Children", u svom (ovo)godišnjem izvješću, ocjenjujući također brojne performanse (ponajprije vezane uz prava i društveni tretman žene, žene-majke, trudnoće, njihovu zaštitu, broj živorođene djece i sl.), procjenjivala kvalitetu života majki, kvalitetu života žena i kvalitetu života djece, našu zemlju klasificirala ipak u skupinu 43 razvijene zemlje svijeta (41. BiH, 42. Makedonija i posljednja, 43. Albanija). Kao što se vidi, to je samo dno razvijenijih zemalja i još uvijek, nažalost, izrazito nisko na europskoj ljestvici. Nisam siguran koliko je utješno biti stepenicu ili dvije ispred Makedonije i Albanije... Dakako, to je još uvijek daleko iza Slovenije, Hrvatske ili Srbije, a pogotovu iza vodećih skandinavskih zemalja i zemalja zapadne Europe. I ipak je neka utjeha da ipak nismo među onih 117 zemalja koje se tretiraju kao "zemlje u razvoju', a na čijem su dnu Avganistan, Niger, Gvineja Bisao, Jemen, Mali, Sudan, Jordan, Libanon, Libija, Maroko, Sirija, Pakistan i sl.
Kvaliteta življenja nije, kao što vidimo, nužno i samo stvar novca ili gospodarskog statusa nekog društva, nego i civilizacijskog i kulturološkog nasljeđa, tradicije i osobito mara i truda da se osvajaju prostori onoga što zovemo kultura življenja i stanovanja. Ili prostori ljudskih prava i sloboda, osobito u onom dijelu što ih znače prava žene i majčinstva, a koja tako radikalno dezavuiraju neka u nas kao uzor predstavljana orijentalna društva.