Lojze Peterle govori sonornim baritonom što njegovoj pojavi poštenog učitelja iz nekog Cankarjevog romana pridaje dostojanstvo primjereno čovjeku koji će, bude li sve išlo predvidivim putem, uskoro upravljati Europskom unijom. Slovenija, naime, rotacijom preuzima predsjedanje u siječnju iduće godine, a mjesec dana ranije završit će slovenski predsjednički izbori, na kojima Petrele ima daleko najveće izglede.
Borut Pahor, mladi lider socijalista, zgodan kao neki filmski glumac - i puno zgodniji od bilo kojeg slovenskog filmskog glumca - mogao ga je pobijediti, ali se čuva za parlamentarne izbore što će se održati sljedeće godine. Neusporedivo su važniji zbog izravnog utjecaja Vlade na proces privatizacije, koji u Sloveniji, spektakularno i potpuno netransparentno, upravo završava pretvorbom najvećih, `blue chip` kompanija. Slovenci ne znaju tko su njihovi Todorići i Miškovići - stvar prati samo specijalizirana štampa, `Finance` objavljuju male članke o korporativnim makinacijama, pa direktori velikih državnih konglomerata prekonoć postaju tajkuni s milijardama eura u privatnom vlasništvu, dok na alpskim pašnjacima vlada nepomućena idila. Velečasni je rekao svoje, sofisticirana javnost u metropoli bavi se situacijom u Mjanmaru, a Heidi pjeva oberkrajnerske `uspešnice` uz veselo drndanje limenog orkestra... Tako će ljevica pasirati predsjedničke izbore, odnosno, izaći će bivši guverner Narodne banke Mitja Gaspari, introvertiran kao Drnovšek, a kandidirao se i mariborski diplomat Danilo Turk, koji je stavio umlaut u prezime pa tako postao toliko egzotični Tuerk, da su ga, prije desetak godina bili izabrali za predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti. Ali, on ne igra na domaćoj sceni - iza Peterlea stoje labava fuzija stranaka desnice, velečasni i Heidi, a iza Gasparija, dva-tri lijevo polarizirana fraktala atomozirane političke scene te Janez Kučan, slovenski Master Yoda, čovjek koji je brao gljive sa samim Stanetom Dolancom. Iza Tuerka ne stoji ništa osim ambicije. Peterle tako vodi s približno četrdeset posto, Gaspari ga slijedi s dvadeset, a Turk nije nigdje s malo više od deset, dok dežurni lunatik, kriptohrvat Zmago Jelinčić, bivši agent slovenskog SDB-a pod kodnim nazivom `Padobranac`, bilježi otprilike isto toliko. Dr Lojzetu - Alojzu Peterleu - ozbiljnom, uzvišeno skromnom čovjeku, široko je otvoreno polje...
`Sjećam se kako me Ante Marković potcjenjivao`, kaže on s ogorčenjem koje pokazuje da se neke uvrede nikad ne zaboravljaju, `pa pitao tko sam ja uopće - tamo neki Lojzek...`
Tako mi je replicirao na pohvalu koju sam izrekao spomenuvši njegov govor na tajnom savjetovanju vodećih slovenskih političara uoči proglašenja državne neovisnosti sudbonosnog 26. lipnja 1991. godine. Peterle je vodio vladu pobjedničkog DEMOS-a, koalicije desnog centra, i poslije situacijskog brifinga koji su dali Kučan i Rupel, na prijedlog da se zemlja otcijepi od moribunda bivše, Markovićeve države, umjesto vatrenog političkog govora začinjenog povijesnim primjerima i citatima kakav bi sigurno u takvoj situaciji održao tipični hrvatski politički demagog i blefer, trijezno je upozorio: `Dobro, ali da se odmah dogovorimo tko će postati titular državnog vlasništva, odnosno, izračunajmo koliko će nas osamostaljenje koštati i možemo li to platiti!`
Ja bih uvijek birao takvog političkog lidera, jedino što ovdje ne vidim sličnu robu u ponudi - jest bogomoljac, spor u govoru, škrt u gestama, čisti konzervativac, ali je pošten, što mu vidiš u poštenim plavim očima. Lijevoliberalni žmukleri u tamnim odijelima iz LDS-a koji su izgubili sve izbore u zadnje vrijeme jer se na kilometar vidi da su žmukleri, tvrde da je on jednostavan, priprost, pa i više od toga, ali ja ne vidim nikakav supstitut za čarobni tranzicijski eliksir poštenja - bez jednog Kučana, Havela, pa čak i Walese, koliko god on poslije ogrezao u samovolju i fundamentalizam, ne ide ti posao: na kraju procesa, ili je bogata zemlja, ili čovjek koji je pokrenuo proces, naime on, njegova obitelj i njegova okolina...
Televizijsko predstavljanje predsjedničkih kandidata na mrtvačkoj slovenskoj javnoj televiziji izgledalo je kao izvedba neke kabuki predstave u japanskoj dubokoj provinciji: protagonisti ulaze na scenu sitnim koračićima, pogureni od skromnosti, toliko nenametljivi, samozatajni i ceremonijalno uvijeni u izjavama, da postaje nevažno što imaju reći, a ritualna ravnopravnost i inkluzivnost izbornog procesa, dovela je do pozitivne diskrimacije i ravnopravnog sudioništva jedne invalitkinje, koja potpuno oduzeta leži u kolicima pa se, kako ne može uspraviti glavu, javlja uz pomoć naročitog uređaja što amplificira njen glas sonornom metalizacijom... Njene diskusije još su i najživlje, pa se ostali kandidati, zatečeni, snebivaju kao naglo odmotane mumije.
Kad taj naporni medijsko-teatarski projekt naposlijetku završi i predvidivo pobijedi dr Alojz Peterle, sadašnji europarlamentarac, koji svoju kampanju vodi iz skromnog ureda u zgradi Parlamenta Slovenije na Kongresnom trgu, zdanja što je nastalo kao žalostan nesporazum bezidejnog funkcionalizma i nordijske skulpturalne dekoracije, umjesto genijalnog projekta velikoga Plečnika, autora Tromostovja, s tornjem nalik na invertirani kornet, dobit ćemo jedan iznimno pozitivan lik na balkanskoj političkoj tranzicijskoj sceni. Pomalo drven, uštogljen, pedesetdevetogodišnji Lojze Peterle je zapravo normalan tip, strastven avijatičar amater. U zemlji koja ima po glavi stanovnika najveći broj privatnih aviona na svijetu, Peterle pilotira svojom cessnom, s kojom naokolo putuje. Obučavao se kao i ja - na češkoj dvosjednoj jedrilici libis 17 i, a zatim na aeru 3 jugoslavenske proizvodnje. Neformalni šef Peterleove izborne kampanje bio je Ivo Boscarol, vlasnik velike tvornice aviona u Ajdovščini, visokotehnološkog pogona slovenske industrije, gdje grade bespilotne letjelice na solarni pogon za nadzor kitova na Pacifiku. Slovenija je nanozemlja za futurističke projekte, gdje se seljačka lukavost i zdrava pamet kombiniraju s umjetnom inteligencijom. Kad Slovenija preuzme predsjedanje Europskom unijom, desničarski trogloditi na čelu s jednim liječnikom pokušat će blokirati pristup Hrvatske, ministar vanjskih poslova, povjesničar umjetnosti Dimitrije Rupel pokušat će dotle prodavati zaštitu Srbima, pa diplomatsko posredovanje povezati s promocijom trgovinskog lanca `Mercator`, a predsjednik Republike, geograf i avijatičar koji općenito stremi prema nebu, nastojat će postići da Sloveniju odaberu kao lokaciju za europsku tvornicu satelita koju, odlučeno je već, neće graditi u nekoj od velikih zemalja Unije...