Nikome više u BiH nije važno gdje se nalazi koji stranački lider, s kim se sreo i hoće li se uskoro sresti. Ljudi su izmoreni vrućinama, besparicom, visokim ratama kredita i predstojećim septembrom, kada moraju spremiti djecu za školu. Sve je ovo prilično neobično za BiH, gdje je politika uvijek top tema.
Politikom se bave piljari, vozači u gradskom prevozu i njihovi putnici, pacijenti u loše opremljenim zdravstvenim ustanovama, pa i umjetnici u posrnulim ustanovama kulture. Sve to kao da upućuje da se, 16 godina nakon rata, stanovnici BiH oporavljalju i vraćaju navikama koje imaju državljani svake druge zemlje koja nije opterećena ratnom hipotekom.
Ovo bi trebalo da bude signal političkim partijama da se konačno vrate egzistencijalnim temama i prestanu političke programe graditi na mitovima. Nije BiH svojstvena samo nacionalna mitologija, nego su već "pročitani" i mitovi o građanskoj državi koja jedina nudi mjesto u evropskoj porodici.
Kada ljudi, zarobljeni vlastitim problemima, shvate da im život neće biti bolji samo zato što su nacionalno osviješteni ili zato što su građani koji neće da im nacija bude na prvom mjestu, počeće trezveno posmatrati društvo u kome žive. Stanovnici Sarajeva shvatiće da dvije godine nema završnog sloja asfalta na prometnoj saobraćajnici kod Stupske petlje, što im pravi problem prilikom svakog ulaska ili izlaska iz grada, i da za to nije krivac entitetsko glasanje, niti izjave predsjednika Republike Srpske.
Foča je otužan grad i jedino savremeno što se tamo može vidjeti su zaostali izborni bilbordi njihovog načelnika, pa krivce ne treba tražiti samo u Banjaluci gdje se nalazi entitetska kasa. Banjalučani su, sigurno, siti najava o otvaranju autoputa do Gradiše i pomjeranju rokova, ali krivca ne mogu naći u Sarajevu i želji Bošnjaka za majorizacijom. Mostarcima je dovoljno da pređu sa istočne obale Neretve na zapadnu da vide razliku u ekonomskom razvoju, pa makar se on ogledao kroz savremene tržne centre, moderne kafiće i besprijekorno uređene parkove.
Sve ono što izaziva nezdovoljstvo mora imati i dio vlastite krivice, a druga je priča što je mnogo lakše krivca naći u nekom drugom. Lideri, koji jednog dana treba da se sastanu, a slabo ko više reaguje na tu vijest, neće dio krivice potražiti u sebi. Ako to ponekad i izjave to je samo taktički potez i eventualni način da prevare suparnika kako bi lakše došli do svog cilja. Lideri, koji su ovaj naziv dobili samo da bi se u tekstovima izbjeglo ponavljanje riječi predsjednik, treba svoj posao da završe bez učešća javnosti.
U zemlji, koja deset mjeseci čeka na formiranje vlasti, treba isključiti svaki logičan slijed koraka. Interes medija za mjesto i vrijeme susreta nekoliko stranačkih predsjednika, da bi završili svoj posao, sasvim je neopravdan iako je u prirodi njihovog posla. Ko je koga prvi pozvao, kada će ga pozvati, hoće li se odzavati, gdje će sjesti, šta će biti na meniju... Nakon niza ovakvih pitanja predsjednici postaju lideri i prebacuju se u neki drugi svijet koji nema veze sa onim gdje im žive birači. Da mediji u BiH imaju namjeru da kreiraju javno mnjenje sačekali bi da se lideri dogovore i o tome pošalju saopštenje, baš kao što rade komunalna preduzeća kada obavještavaju korisnike o redovnim isključenjima vode, struje ili telefona. No, pošto su mediji direktni učesnici razgovora u vezi s formiranjem vlasti, mnoge će ekipe stati ispred vratima mjesta gdje će biti zakazan susret ljudi koje su prozvali liderima. Zahvalnost za medijsko izvještavanje vidi se u skoro svim kabinetima novih ministara, gdje su se skrasili izvještači, mada liderima više odgovara da svoje izvještače drže u redakcijama preko kojih će koordinirati praćenje njihovih važnih susreta.
Problem bi mogao nastati nakon što se biračima smučila politika koja nije riješila nijedan njihov problem. Vlada FBiH nedavno je penzionerima dala pet KM subvencije nakon što je poskupjela struja, a TV ankate govore da je vrlo malo onih koji su dobili tih pet KM jer potroše nekoliko kilovata više nego što im je Vlada dala pravo. Ova socijalna osjetljivost u medijima je pompezno predstavljena iako su anketirani penzioneri govorili sve suprotno od novinarskih zaključaka. Penzioneri još nisu senilni i jedni su od rijetkih koji bi sutra bez razmišljanja izašli na ulicu za razliku od mlađe populacije koja se rađe odlučuje baviti javnim poslom, poput novinarstva, politike ili nevladinih aktivnosti. Očigledno je Tito bio u pravu kada je govorio da zemlja koja ima takvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost, jer Titovi omladinci do sada su ili penzioneri ili važni faktori u mnogim vladama.
Kako god, okrenuti se i razgledati malo oko sebe nije na odmet. Tako se vidi sve ono što nema u izjavama lidera, obojenim medijskim izvještajima i analizama nekih eksperata nekog civilnog društva. Dodamo li svemu i vjerske zajednice koje su, poput Rijaseta Islamske zajednice BiH, napravile spisak mrzitelja njihove vjere, pametnom čovjeku ne ostaje ništa nego da se obrati svome Bogu i zamoli za razum duhovnih pastira, tražeći tako spas za samoga sebe.